Ajde, hvala ti, Bože, napokon smo dobili derbi! I to na pravi hajdučki način, borbenošću, srcem i pravim ratovanjem u gotovo nemogućim uvjetima. Jer ono što se događalo na Poljudu nakon 59. minute i Hajdukova vodstva od 2:1 više nije imalo puno veze s nogometom. Diluvijalna kiša potpuno je onemogućila normalnu igru. To više nije bio nogomet, to je bilo pravo hrvanje na terenu!
Ali nema veze. Najvažnija su tri boda, rekao bih potpuno zasluženo osvojena. Ovakve pobjede imaju posebnu težinu, pogotovo kada su ostvarene protiv Dinama, u derbiju, pred našim navijačima i u okolnostima u kojima se više nije moglo igrati, nego samo boriti i izdržati.
Nakon prvog poluvremena činilo se da će dvoboj završiti bez pobjednika. Igra je bila ravnopravna, rastrgana, bez pravog kontinuiteta. Međutim, u nastavku je Hajduk zaigrao odlučnije, a ono što je meni posebno važno jest da su naši igrači pokazali iznimno htijenje, želju i volju za pobjedom. Vidjelo se da žele taj derbi, da su spremni dati sve od sebe kako bi došli do tri boda.
A onda je stigla 59. minuta i trenutak odluke. Imam svjedoke, ljude s kojima sam gledao televizijski prijenos. U trenutku kada je Šego odigrao povratnu loptu za Bambu, glasno sam rekao: „Evo, ovo je gol!“
I zaista, Bamba je pogodio fantastično! Doslovno je uslikao Dinamova vratara Kotarskog. Ovaj se ukočio, ostao na mjestu, nije ni pokušao intervenirati. A i da jest, ništa mu ne bi pomoglo. Lopta je bila tako precizno upućena da tu nije bilo obrane.
Bravo, Bamba! Takvi potezi odlučuju derbije!
Nakon toga počela je prava borba za preživljavanje. Kiša je toliko natopila travnjak da je svaka ozbiljnija kombinatorika postala gotovo nemoguća. Dinamo je pokušavao izmjenama unijeti dodatnu energiju i svježinu, ali sva njihova nastojanja da nešto odigraju, povežu nekoliko dodavanja i dođu pred Hajdukov gol zaustavljali su naši igrači, uz obilatu pomoć natopljenog terena.
Koliko sam razumio, i sudac je u jednom trenutku razmišljao o prekidu utakmice zbog neregularnih uvjeta, ali je ipak odlučio da se igra do kraja.
A tih posljednjih petnaestak minuta? To je bilo sve samo ne nogomet. Lopta se nabijala, igrači su se gurali, Dinamo je pokušavao silom i pritiskom doći do nekakve gužve iz koje bi možda mogao izjednačiti. Nije tu više bilo prostora za nekakvu osmišljenu igru. Trebalo je samo izdržati, odbiti sve što dolazi prema našem golu i sačuvati prednost.
Vratio bih se ipak na prvo poluvrijeme jer je i ono ponudilo nekoliko stvari o kojima treba govoriti.
Po svemu što smo gledali, neodlučen rezultat djelovao je gotovo kao naručen. Odnos snaga bio je prilično izjednačen, a Hajduk je, gledajući razvoj utakmice, mogao biti zadovoljan što je na odmor otišao s 1:1.
Nažalost, ponovno nam se dogodilo da vrlo rano primimo pogodak. I opet zbog pogreške koju bih nazvao gotovo početničkom, prije svega u postavljanju naše obrane, odnosno stoperskog tandema.
Beljo je ostao potpuno sam, a takav igrač takve situacije ne oprašta. Dovoljno je kvalitetan da iskoristi i najmanju priliku, a kamoli kada mu ostavite toliko prostora.
Što se dogodilo? Obojica naših stopera usmjerila su pozornost na loptu, umjesto da kontroliraju igrača kojeg moraju čuvati. I tu je nastao problem. To je boljka koju već neko vrijeme primjećujem i kod Marešića i kod Racija. Previše gledaju loptu, a nedovoljno prate kretanje suparničkih napadača. Na toj razini takve se pogreške skupo plaćaju.
Srećom, vrlo brzo stiglo je izjednačenje. McKenna je poslao loptu u vlastitu mrežu i Hajduk se vratio u utakmicu. Taj nam je pogodak bio izuzetno važan jer nismo dopustili Dinamu da dugo uživa u vodstvu i eventualno preuzme potpunu kontrolu nad susretom.
Moram priznati da se nakon svega što smo vidjeli u prvom poluvremenu nisam mogao oteti dojmu kako bi za Hajduk i bod bio prihvatljiv. U derbiju je uvijek važno ne izgubiti, a vjerujem da bi s takvim ishodom u tom trenutku bili zadovoljni i u Dinamu.
Jer nogomet koji smo gledali nije bio osobito kvalitetan. Igra je bila rastrgana, obje momčadi teško su povezivale dva ili tri dodavanja, a još teže uspijevale provesti neku ozbiljniju akciju do kraja. Tome su, naravno, sve više pridonosili vremenski uvjeti. Već potkraj prvog poluvremena počeo je pravi potop, koji je u nastavku potpuno promijenio karakter utakmice.
Ali upravo zato ova pobjeda ima dodatnu vrijednost. Kada više nije bilo uvjeta za normalnu igru, trebalo je pokazati karakter. Trebalo je imati srce, koncentraciju, borbenost i spremnost na žrtvu. Hajduk je to pokazao. Uz ogromnu podršku s tribina, u pravom kaosu završnice, naši su igrači uspjeli obraniti prednost. I zato im treba čestitati.
Neću reći da smo gledali veliki nogomet. Nismo. Bilo je pogrešaka, bilo je slabosti, bilo je trenutaka u kojima smo mogli i morali bolje. Ali gledali smo Hajduk koji je želio pobijediti, koji se borio i koji je na kraju pronašao način da pobijedi najvećeg suparnika. A takve pobjede, pogotovo u derbiju, posebno se pamte.
Ajde, hvala ti, Bože! Napokon smo dobili Dinamo!
