Demokracija ima mnogo prednosti, ali među njima ipak nije i oslobađanje od odgovornosti. Četverogodišnji mandat, naime, daje pravo da se klub vodi, donose odluke, bira put, apsolutno i preuzme rizik, ali nipošto ne znači da se račun za te odluke ispostavlja tek na sljedećim izborima. Nogomet nema toliko strpljenja, a Dinamo, na koncu, nakon svega, više nema ni prostora da ga ima…
Zvonimir Boban preuzeo je rizik s Marijem Kovačevićem, iza njega stao svojim autoritetom, dugo ga štitio i pritom, to tako ide, potrošio dio vlastitoga kredita. To je legitimno, predsjednik koji vjeruje svojem izboru ne mora trenera mijenjati na prvi zvižduk, niti klub voditi prema ekstremnim doživljajima, pogotovo izraženima u nas, niti rezultatima anketa, međutim, postoji i čas kada povjerenje više nije argument i postaje jasno pitanje: što se, zapravo, još, pobogu, čeka? A Dinamo je ove jeseni taj trenutak prošao – i nastavio čekati…
Lani je za takvo strpljenje bilo ozbiljnih razloga: rekonstrukcija, nova hijerarhija, slaganje momčadi i odnosa, sve ono što traži vrijeme, uz neizbježne pogreške. Uostalom, u Puli je i sama momčad stala iza trenera, Boban je pokušavao pronaći način da brod vrati na kurs, a kada je sezona završila dvostrukom krunom, imalo je smisla priznati kako je ustrajanje donijelo rezultat. Nije potrebno danas, apsolutno, prepravljati tu povijest da bi se objasnilo zašto je sada drukčije, jer jest, tada se izvuklo, ali jednom pronađen izlaz, očito, nije ultimativni jamac dugoročnosti.
Ove sezone, naime, više nema takvih alibija; momčad, pisali smo već, nije ostala bez svojih potpornih stupova, dobila je dodatna rješenja, trener kontinuitet, a klub priliku da na osvojenom počne graditi nešto više. Tražila se prvenstveno igra, sigurno ne nogomet za muzejske zbirke, ne maksimirska podružnica Barcelone (ili?!), nego prepoznatljiva momčad koja zna što radi i koja to može ponoviti. Dvaput, triput, pa opet. A Dinamo se, umjesto toga, od srpnja hvata za pojedine večeri, poneki dobar dio utakmice, bljesak koji se odmah proglašava izlaskom iz krize. Pa onda ponovno traži izlaz. Začarani krug, a ako nakon toliko vremena nema dvije-tri povezane partije za koje se možeš primiti, onda problem više nije u strpljenju onih koji gledaju, već u odlukama onih koji vode. Koliko god bile dobronamjerne…
Slijedom svega, stojimo iza toga, smjena je morala doći prije prve reprezentativne stanke. Ne zato što je danas lako biti pametan, već upravo zbog toga što je već tada bilo dovoljno razloga i uzoraka da se posumnja u održivost ovoga puta. Fokus javnosti preselio bi se na reprezentaciju i Slavena Bilića, a novi trener dobio bi tri tjedna, svojevrsne mini-pripreme, priliku da upozna ljude, postavi zahtjeve i nešto doista promijeni. Sada se promjena mora provoditi između utakmica, s vatrom pod nogama i rasporedom koji ne ostavlja vrijeme ni za pošten predah. Čekanjem, dakle, nije sačuvan mir, dapače, potrošeno je vrijeme.
I taj račun ne može samo platiti Kovačević. Istina, njegov je krimen jasan, momčad je njegov posao, momčad je u padu, forme nema, svlačionica vrije…, ali iznad njega postoji sportska vertikala, s imenima, ovlastima i odlukama. Prije svih Boban i Albert Capellas, kao glavni nositelji sportskog smjera, a potom i Dario Dabac, u svojem djelokrugu odgovornosti. Ako se zajednički bira, procjenjuje i gradi, onda se valjda zajednički odgovara i kada izgrađeno ne funkcionira. Trenerov odlazak, dakle, ne može biti potvrda da je ostatak sustava radio besprijekorno.
Pogotovo jer klub u cjelini može rasti, otvarati projekte, popravljati odnose i razvijati strukturu, a da mu istodobno pati ono zbog čega sve to postoji: prva momčad. Njezina igra i rezultat otvaraju financijske mogućnosti, podižu vrijednost igrača, omogućuju produkciju, pune tribine i daju snagu svim drugim planovima. Taj dio, u prijevodu, nije jedna od ladica u klupskom ormaru, ne, on “de facto” nosi ormar.
Bobanova odgovornost zato je neupitna, a njegova veličina ne može je umanjiti, štoviše, ona je samo podigla kriterij. A odgovornost, pritom, ima cijenu: Kovačević je plaća klupom, no oni koji su ga izabrali i toliko dugo štitili potrošenim povjerenjem te obvezom da sljedeću odluku pogode. Mandat im daje pravo da je donesu, ali ne i novi početak bez tereta prethodne. Zato i jesu odabrani…
