Prije nešto više od tri godine, točnije rečeno 6. lipnja, u Belgiji je Joško Gvardiol debitirao za Hrvatsku. Ušao je u drugom poluvremenu dvoboja s domaćom selekcijom, koja je golom Romelua Lukakua pobijedila 1:0. Bio je to veliki dan za tada 19-godišnjeg braniča, koji će nakon debija u reprezentaciji te potom na velikom turniru (Euro 2021.) preseliti u Bundesligu. Dinamo ga je za ukupni iznos od 37 milijuna eura transferirao u Leipzig, a nakon što je s Modrima osvojio dva prvenstva Hrvatske, jedan Kup i dva Superkupa.
Bilo je već prije jasno da je Hrvatska u talentu i ogromnom potencijalu Joška Gvardiola dobila (skorašnju) veliku zvijezdu. Fizički moćan (185 cm), hitar, sjajne lijeve noge, tehnički potkovan, a pored svega toga i iznimnog ponašanja. Odmah je “kupio” cijelu javnost, nogometnu i inu, jer je kao wunderkind, predodređen za velike stvari, uvjerljivo davao naslutiti da je čvrsto na zemlji, jasno usađenih životnih vrijednosti unutar obitelji.
Sve je u karijeri Joška Gvardiola krenulo i nastavilo se velikom brzinom. Iskorak u HNL-u s Dinamom, a onda dvije sezone kontinuiteta crescenda u Leipzigu. Osvojio je sa tim bundesligašem dva kupa Njemačke, igrao Ligu prvaka i više nego dovoljno učinio da privuče pažnju najvećih, najbogatijih i posljedično najmoćnijih klubova svijeta. Nije bilo pitanje hoće li Gvardiol iz Leipziga otići na (naj)prestižnije nogometne adrese, nego je jedina dvojba bila gdje će i za koliki (ogroman) novac. Za njegove usluge, pouzdano jest, raspitivali su se svi klubovi iz elitnih krugova u Engleskoj, Španjolskoj i Francuskoj.
Naravno, sukladno njegovom razvoju i nadasve velikim potencijalima za napredak koji su pred njim u idućih barem 12-13 godina, moglo se naslutiti da će visina njegova transfera dostići top razine. Jer, Gvardiol je već tog trenutka (ljeto 2023.) bio visoka vrijednost, a dob (21) plus dužina razdoblja koja je pred njim (etabliranje, sazrijevanje, zenit…) učinila ga je jednim od najpoželjnijih igrača.
Pep Guardiola nije imao nikakve dvojbe. Za njegov nogomet, odnosno perfekciji kojoj teži, Gvardiol je bio optimalno rješenje. Zašto? Zato jer je mlad, gladan napredovanja i velike scene, ima 21 godinu, a već je prilično iskusan (Euro, Mundijal, 90-ak bundesligaških nastupa i Liga prvaka) i, što je Guardioli jako važno, jasno emitira profesionalnost i kolektivni pristup. Tehnička kvaliteta igrača, uz fizičke potencijale, ionako je bila jasna vrijednost i za manje stručne ljude od trenera Manchester Cityja.
Gazde na Etihadu slušaju Guardiolu automatizmom koji je sličan njegovoj igri. Previše je toga učinio u Cityju da bi se dvojilo kad on kaže “taj nam treba”, a novac za taj klub ionako je sporedno pitanje otkako su šeici vlasnici. I zato je Leipzig znao da neće moći zadržati, i da to žarko želi, mladog Hrvata, pa je najbolje postići rekordni transfer. Njime su “pokrili” priču kod svoje javnosti i navijača, a uz to su dvostruko zaradili na njegovom transferu. Manchester City je izdvojio 90 milijuna za dolazak Joška Gvardiola i tako mu uokvirio status najskupljeg braniča u povijesti nogometa! Senzacionalno…
Taj status je, naravno, breme za bilo kojeg igrača, a kamoli 21-godišnjaka. Gvardiol je u Bundesligi brzo pohvatao konce. Premiership je ipak druga, naravno, i viša razina. Sasvim sigurno najteža liga na svijetu, jer osim što je fizički iznimno zahtjevna, najveća kvaliteta igrača nastupa upravo u engleskom klupskom elitnom natjecanju. Pogledamo li stvari iz današnjeg kuta, Gvardiol je sezonu odradio u crescendu kvalitete igre te se prilično brzo prilagodio iznimno teškoj konkurenciji. To je samo potvrda njegove kvalitete i potencijala koji se još mogu bitno razviti, pogotovo što ga nogometu na elitnim razinama uči takav strateg i stručnjak kakav je Pep Guardiola.
Katalonac izmjenjuje oduševljenje njegovim igrama i ponašanjem s povremenim prozivkama i kritičkim naglascima. Tipičan stav prema igraču koji je u razvoju i koji tek treba ići prema svojim zenitima. Guardiola je u tome prekaljen i najveća sreća, u profesionalnom smislu za Gvardiola, jest što je došao u ruke takvom stručnjaku…
Sve nas to sada uvodi u opus Joška Gvardiola među Vatrenima, gdje je debitirao na Euru 2021. igrajući kao lijevi bek. Ne baš uvjerljivi hrvatski nastup imao je, naravno, i određene težine za mladog igrača. One su ostale uokvirene “epizodom vode” kad se došao osvježiti u iscrpljujućem meču sa Španjolcima, a suparnik je krenuo u napad. No, Gvardiol je na tom turniru bio vrlo solidan, pogotovo u odnosu na iskustvo i debitantski status. Samo se potvrdilo da je Hrvatska u njemu dobila oslonac za petnaestak godina, i to visoko kvalitetan oslonac.
Najbolje se to vidjelo na drugom mu turniru, odmah godinu i pol kasnije u Kataru. Dok je u Engleskoj bio lijevi bek, na prvom mu Mundijalu odigrao je od prve do zadnje minute svih sedam utakmica kao stoper. I to moćan lijevi stoper, koji je kvalitetno odigran turnir začinio i lijepim pogotkom u borbi za treće mjesto s Marokom.
Bilo je to Gvardiolovo reprezentativno etabliranje u igrača koji je nedodirljiv član prve momčadi, što se jako, jako dugo neće promijeniti. Onda smo stigli do ovog Eura…
Joško Gvardiol, nakon prve godine u Premiershipu, a pogotovo u Manchester Cityju, više nije isti igrač kao prije dolaska iz Leipziga. Osim što je osvojio srca navijača, respekt suigrača koji su osvojili sve živo, te punu naklonost trenera, a uz to slavio naslov prvaka Engleske, svijeta, UEFA Superkup, Joško Gvardiol stekao je drugačija tehničko-taktička znanja. Ona su bitna odrednica onog što će u reprezentaciji, za sada, biti određeno opterećenje. I što se jasno vidjelo na ovom Euru, gdje je u tri utakmice Gvardiol bio ispod razine očekivanja koje je kao kriterij nametnuo upravo zbog napredovanja u Cityju. To, međutim, nije nikakvo iznenađenje.
Naprotiv, na temelju prijašnjih iskustava s najboljim igračima moglo se očekivati kako je bitna razlika igrati u visoko taktički definiranom sustavu velikog kluba u odnosu na bitno manje uigranu i bez automatizama definiranoj Hrvatskoj.
Gvardiol i Kovačić u Manchester Cityju imaju precizno definirane zadatke i pozicije. U svakom trenutku znaju što im je činiti, gdje se kretati, što raditi s loptom i bez nje. Osim što je to uigravano do iznemoglosti na treninzima, igrači pored sebe imaju takve kvalitetne suigrače da sve ide bitno lakše. I još jedna stvar – Gvardiol u Cityju igra drugačije “doživljaje” lijevog bočnog jer momčad stalno napada, u visokom je presingu, a lijevi bek zapravo veći dio utakmice jest lijevo krilo. Guardiola ga je koristio na toj poziciji upravo zbog tehničkih mu kvaliteta (tehnika, lijeva noga, hitrina), iako je Gvardiol odrađivao (manje) i stoperske role.
Zlatko Dalić ga je planirao kao lijevog beka jer očito nema povjerenja u Sosinu defenzivu. No, pored toga što ga je u drugoj utakmici “vratio” na stopera, Dalić ga je treću utakmicu opet pozicionirao lijevo. Osim što to seljenje nije plus za kvalitetu prezentacije, Gvardiolu je zapravo najveći problem (kao i Kovačiću i igračima takvih klupskih navika) što je taktička i ina pozicioniranost u reprezentaciji labavija i manje definirana. Uz to je i činjenica da ima manje kvalitetne suigrače nego u klubu. Kad se na sve to nadoveže da je reprezentacija ukupno gledano igrala ispod svojih tehničkih vrijednosti, onda se prilično uvjerljivo može zaključiti zašto Gvardiol nije bio u top formi kakvim ga se očekivalo. I kakav je bio u finišu sezone u klubu, gdje je odigrao 42 vrlo zahtjevne utakmice (prosjek 83 minute) s pet pogodaka i tri asistencije…
Ono što je nesporno, Gvardiol je sigurno jedan od najboljih braniča na svijetu, pogotovo mlađe dobi, ali je kao i svi igrači pod utjecajem forme momčadi u kojoj nastupa.
