Žilama Víctora Sáncheza teče “remontada”. On je, ipak, dijete Real Madrida. Žuljaju ga preokreti, obrati i spektakularni raspleti. Iako je u mentalitet svoje Rijeke utkao identitet “kraljevskog kluba” u Strasbourgu – s idejom da do završnog sučevog zvižduka ne postoji nemoguće – njegova je vojska ostala bez preokreta, ali je dostojanstveno, hrabro i ponosno kapitulirala u uzvratu i zaslužila – Chapeau. Kapu dolje. Družina s Kvarnera na stadionu pet kilometara od Europskog parlamenta je bila zakonodavac do 70. minute. Ona je krojila i usvajala nogometne zakone na terenu, prkosila sastavu teškom gotovo 300 milijuna eura, deset puta vrjednijem od (još uvijek) aktualnog hrvatskog prvaka.
Ako vremenski stroj namjestimo na prethodno ljeto, Rijeku ćemo zateći u raljama europskih kvalifikacija, u kojima je klizila i propadala niz stepenice od Ludogoreca, nakon čega je na mišiće svladala “anonimuse” iz irskog Shelbournea, a zatim i nastradala od “petarde” u Solunu od PAOK-a. Renesansu Rijeke, prvenstveno, potpisuje Víctor Sánchez. On je kreator (n)ove Rijeke. On je (n)ovu momčad začinio europskim štihom, prepoznatljivim stilom i gardom, s kompaktnim blokom protiv većih, jačih i skupljih, ali i s kristalno jasnim idejama i namjerama po osvojenoj lopti i u fazi napada.
Rijeka je plesala po rubu četvrtfinala Konferencijske lige, protiv četvrte najskuplje francuske momčadi, koju je stjerala u mišju rupu u završnici utakmice na Rujevici, a daleko od toga nije bila ni u sudačkoj nadoknadi na Stade de la Meinauu. Iz današnje perspektive, riječka bliža budućnost – konkretno, iduća sezona – djeluje uzbudljivo jer klupska sportska politika konstantno na tržištu ubada prava rješenja i bezbolno radi reforme u momčadi, pa je izvjesno da će na Kvarner ponovno iz sjene sletjeti igrači poput Tea Barišića, Ante Oreča, Alfonsa Barca ili Daniela Adu-Adjeija. Za “kikiriki”.
Milijune će, pak, izbrojati strani udvarači za Tonija Fruka, koji je ponovno utjelovio svoga (gotovo) imenjaka, Tonyja Starka, i odjenuo ruho Iron Mana. Genijalac i superheroj u jednom igraču. Od njega se čuvari odbijaju, a lopte lijepe za noge. Ako inozemnim kupcima hrvatski travnjaci nisu dovoljno atraktivno mjerilo za kvalitetu, onda ste, gospodo, u ove dvije partije riječke “desetke” vidjeli – sve.
No, Fruk je samo prvi među jednakima u ovoj, ipak, upečatljivoj riječkoj avanturi pod europskim reflektorima. I ona bi, po nogometnoj logici, mogla biti još nadograđenija u idućoj sezoni, ali Rijeka prvo mora rezervirati mjesto u europskom vlaku do kraja tekuće sezone na domaćim terenima. Bio je ovo, zapravo, zadnji trzaj te velike, povijesne i šampionske riječke priče iz prošle sezone, koja je postavila temelje za ovu predstavu u Strasbourgu, a u nadolazećim mjesecima slijedi novi dizajn.
S Víctorom Sánchezom za kormilom riječkog broda, koji će u ljetnim mjesecima odraditi prve, prave pripreme s Rijekom. Usporedbe trenera su, pritom, nepotrebne. Višak. Kvaliteta postoji, ideja je jasna, straha nema. Dinamo je odveo Genk u produžetak i njušio preokret u gostima, Rijeka je kucala na ista vrata. Hrvatski nogomet ima svoje mjesto pod suncem u Europi. I ima prostora za napredak. Samo treba razmišljati izvan kutije, biti fleksibilan i zanemariti milijune na Transfermarktu.
