Evo 115. godišnjice Hajduka, kako god okrenuli – jedinstvenog društvenog bića grada Splita, ne samo sportskog, pogotovo ne isključivo nogometnog kluba na ovim prostorima. I to je nova prilika za prisjećanje na najveće, najvažnije, najzaslužnije, doslovno nezaboravne aktere iz povijesti „bijelih“, onih koji zavrjeđuju poseban status, svojevrsno uzdizanje u panteon, veličanstveni nogometni hram splitskog kluba.
Izbor te liste počasnika jako je nezahvalan posao, jer nema pravih, objektivnih mjerila koja će zadovoljiti ukuse, slobodno se može kazati, milijunskih pobornika kluba, najprije u Splitu i Dalmaciji, svakako i znatno šire, uopće na „ovozemaljskoj baloti“, kako bi rekao neponovljivi novinar i književnik Miljenko Smoje. Koji je svojim originalnim stilom znao obilježiti svu silu događanja novinskim objavama „Maloga Marinka“ i predstavio to u kultnim televizijskim serijalima „Malo i Velo misto“.
Kako sam jedan od rijetkih kroničara koji je doslovno „živio Hajduk“, pratio splitski klub, usuđujem se objaviti, točnije dopunjavati, tu listu besmrtnika „bijelih“. Naime, itekako sam detaljno upoznao povijesni tijek Majstora s mora, od rođenja kluba 1911., da bih od 1945. do danas bio svjedok života Hajduka, pa sam kao sportski novinar u više navrata sastavljao te liste neponovljivih, faktički bezvremenskih zaslužnika. Zato neka mi bude dopuštena ta zadaća, barem se ufam u svoju sposobnost za sastav počasne liste, kako sam je nazvao, „svetaca i apostola Hajduka“.
Prestižni atribut „svetosti“ zaslužuju petorica: 1. barba Luka Kaliterna, 2. Tito Kirigin, 3. Tomislav Ivić, 4. Bernard Vukas, 5. Frane Matošić. To nije teško argumentirati…
1. Luka Kaliterna, vratar Hajduka na početku, od 1911. do 1922., zatim trener od 1923. do 1937., te još u dva navrata, tvorac prvaka (1927., 1929. i 1950.), legendarni tvorac škole nogometa, kakve u to doba nije bilo na ovim prostorima, ustanovio je načela igre koja vrijede i danas. Kao kruna, kompletna momčad Hajduka bila je 1924. reprezentacija Jugoslavije protiv Čehoslovačke (0:2).
2. Tito Kirigin, potpredsjednik kluba od 1964., pa prva osoba od 1970. do 1980., tijekom tog desetljeća vladao je Hajduk ondašnjom Prvom ligom (četiri naslova prvaka, pet uzastopno osvojenih kupova). „Bijeli“ su se od slabašnog pretvorili, u svakom pogledu, u moćni klub. Šjor Tajo se, uz stvaranje autentične škole nogometa, iskazao kao poseban autoritet u dovođenju pojačanja (Mušović, Ristić, Obradov, Pavlica, Holcer, Vardić, Mešković, Oblak, Đorđević, Balevski, Primorac, Simović, Pešić…).
3. Tomislav Ivić, trener u dva navrata (tri titule prvaka, četiri kupa), nevjerojatni novator nogometa, stručnjak bez premca u bivšoj Jugoslaviji, tvorac najbolje generacije „bijelih“ svih vremena; petnaest njegovih juniora potpisalo profesionalne ugovore, devetorica postali reprezentativci. U svojoj karijeri bio je trener petnaest velikih europskih klubova…
4. Bernard Vukas, najbolji igrač Hajduka svih vremena, Leo Messi svojeg vremena, 59 puta reprezentativac, osvajač dviju srebrnih olimpijskih medalja, dvaput član službenih reprezentacija svijeta (4:4 na Wembleyu) i Europe (4:1 u Belfastu, tri gola Vukasa) protiv selekcije Velike Britanije, jedini iz Hrvatske odlikovan povodom stogodišnjice FIFA-e.
5. Frane Matošić, neusporedivi igrački autoritet, kapetan, najbolji strijelac svih vremena Hajduka, karijeru je počeo kao 16-godišnjak 1935. i igrao sve do 1956. (pet puta prvak). Jedne godine nosio je dres Bologne u Serie A i do prekida prvenstva 1943. bio prvi strijelac.
A onda lista „apostola“ Hajduka:
6. Dragan Holcer, nenadmašni lider, ključna figura u stasanju šampionske momčadi sedamdesetih godina prošloga vijeka, nezamjenjivi reprezentativac Jugoslavije (srebro na prvenstvu Europe 1968.), proslavljeni prvotimac Stuttgarta.
7. Ivan Katalinić, rekorder po broju osvojenih trofeja (21), kao vratar (četiri prvenstva, pet kupova) te kao trener Hajduka (četiri naslova, tri Superkupa i pet kupova), brončani s Mundijala u Francuskoj 1998.
8. Vladimir Beara, najbolji vratar svih vremena s ovih područja, osvajač triju prvenstava države s Hajdukom, pa je i s Crvenom zvezdom proslavio još četiri prva mjesta i osvajanje dvaju kupova.
9. Ljubo Kokeza (1937.–1957.) i Dražen Mužinić (1970.–1980.), dva najborbenija igrača Hajduka, sinonimi za srčanost i poštenje, što je do novijih vremena simboliziralo način igre splitskog kluba.
11. Alen Bokšić, nasljednik Bernarda Vukasa, strijelac kultnog pobjedonosnog gola protiv Crvene zvezde u finalu Kupa 1991. (1:0), najuspješniji igrač Hajduka u inozemstvu (s Olympiqueom prvak Europe i Francuske, s Juventusom prvak Italije i osvajač Interkontinentalnog kupa i Europskog superkupa, s Laziom osvojio prvenstvo i Kup Italije te Kup pobjednika kupova i Europski superkup).
I dalje slijede, skladni udarni dvojac Jurica Jerković i Ivica Šurjak, zatim svakako umjetnik Blaž Slišković, Maradona Hajduka, pa tercet bombardera, golgetera Petar Nadoveza, Slaviša Žungul i Zlatko Vujović, nezaboravni filozof od trenera Stanko Poklepović, još jedan trofejni predsjednik Branko Grgić… I za kraj, jedini prvotimac iz 21. stoljeća, petu godinu beskrajno popularni Marko Livaja.
Toj nomenklaturi velikana na svoj način također pripadaju: brončani „Vatreni“ Igor Štimac, Slaven Bilić, Robert Jarni, Aljoša Asanović, zatim njihovi sljedbenici Ivan Perišić, Darijo Srna, Stipe Pletikosa…, onda iz prastare epohe Leo Lemešić, dr. Šime Poduje, Jozo Matošić, ali i pojedinci označeni kao tipične klupske vrijednosti, na primjer Ivica Hlevnjak…
