Zanimljiva je bila Garcijina postavka u derbiju, gdje su se u početnoj postavi našli Rebić, Šego, Almena i Livaja, a Raci bio na lijevom beku. Pritom su Livaja i Šego često mijenjali mjesta, ali nije od toga Hajduk u prvom dijelu puno dobio. Zapravo, nije dobio gotovo ništa. Orijentirali su se Bijeli na protunapade preko Almene, a kad bi im Dinamo prepustio posjed, nije se odustajalo od ideje “build-upa”.
Dvojac zadnjih veznih bili su Pajaziti i Sigur, ali odigrali su u prvom dijelu jako nervozno. Zapravo, možda i najbolji pokazatelj izvedbe Bijelih u prvom dijelu jest činjenica da je uvjerljivo najbolji pojedinac bio vratar Toni Silić. Što se obrane tiče, najpouzdaniji je bio Branimir Mlačić, a možda je najviše reklo i jako zabrinuto lice Gonzala Garcie nakon prvog dijela. Dinamo je, iako je okopnio kako se približilo poluvrijeme, bio brži, agresivniji i konkretniji od Bijelih.
Prvi dio nastavka nije bio po Bijele ništa drugačiji nego u prvom dijelu. Prema naprijed ništa, a natrag puno neopreznosti u duelima. Zanimljivo je da je Garcia usred utakmice “iz naftalina” izvukao Edgara Gonzaleza i stavio ga umjesto Šarlije. No, u 68. minuti Hajduk je poveo i to kroz kombinaciju Livaje, Almene i strijelca Šege. To je do tada bio jedini ozbiljan dolazak Bijelih pred gol Modrih, a vrijedi notirati i da je Garcia Livaju izvadio 5 minuta kasnije i krenuo polako mijenjati figuru za figuru, a potom i potpuno zatvorio utakmicu.
Koliko god prvo poluvrijeme bilo loše, u drugom je pao gol i izbrisalo se sve ono što prije nije valjalo. Isto tako, sve ono što je Dinamo u prvom dijelu radio Hajduku, Bijeli su to radili Modrima. Dakle, pošteno su gosti “nabatinali” domaćine i tako nisu dopuštali razvoj ikakvih ozbiljnijih napada. Sve je to u vodu palo u 103. minuti kada je izjednačio Hoxha. Dakle, Hajduk je u derbiju prvo visio, a onda mu je jedan manji prekršaj nedostajao da dođe do sva tri boda. Ovako se moraju zadovoljiti samo s jednim.
