U Istri 1961 eskalirao je trend negativnosti! Kao da trener Oriol Riera, uz placet onog koji ga je odabrao, Haritz Kuerejeta, vozi na autopilotu autodestrukcije. Poraz od Lokomotive nije muka sam po sebi. Predstava Istre u Maksimiru, karakterizirana nemoći da se ugrozi suparnički gol, potvrda je da se negativni dojmovi ne mijenjaju. Naprotiv, trend negativnosti je u jačanju. Od momčadi koja je bila na trećoj poziciji prije dvoboja s Lokomotivom u Puli (30. siječnja, 1:1), Zeleno-žuti su sada šesti.
Je li činjenica da su ostali bez Koskija, Marešića i Lawala dovoljno snažan alibi za taj negativni trend? Naravno da (više) nije. Problem nije isključivo u rezultatu, koji je u 2026. drugi najslabiji u ligi (10 bodova), lošiji je samo Vukovar (6 bodova), ali s dvije utakmice manje. Najveći problem koji se sada potvrđuje jesu trenerovi nelogični izbori momčadi te očiti sukobi s više važnih igrača. Jesu li slabi rezultati uzrokovani tim sukobima ili su sukobi posljedica negativnih rezultata?
Uvjerljiv je dojam da je istina negdje u sredini, ali uz bitan dodatak. Oriol Riera pokazuje značajne deficite u upravljanju svlačionicom. Da je ušao u loš odnos s jednim igračem (Lončar), bilo bi razumljivo. S obzirom na to da je sada i Radošević “na ledu”, a da su u toplo-hladnom odnosu relacije i s Rozićem i s Heisterom, pa i s Tarabom, snaži se teza da Rierine metode vođenja ne doprinose rješavanju problema. Štoviše, dojam je da ih samo pogoršava.
Zašto je ušao u spor s Lončarom i Radoševićem, dvama iskusnim igračima koji su od zime prošle godine dio Istre, s najboljim statusima u klupskoj povijesti? Točno je da Lončar nakon proljeća 2025. ne igra ni približno učinkovito. Cijelu ovu sezonu, do ovog vrhunca lošeg odnosa s Rierom, djeluje površnog pristupa. Tražio je i dobio dres s brojem 10, simbolički tretiran kao prva violina, ali na terenu se to nije pokazivalo. Uz to, imao je i negativnu reakciju prema Rieri kad je doznao da neće igrati u Rijeci, pa ga je “zabolio vrat”. U nedjelju nije igrao protiv Opatije, kao i drugi koji su bili alternative u Maksimiru, navodno zbog trbušne viroze.
Josip Radošević igrao je sve minute ovog prvenstva do ove utakmice. Riera je nezadovoljan njegovim učinkom, što i ne čudi jer Radošević zbilja igra ispod svojih mogućnosti već duže vrijeme. No, uoči puta u Zagreb došlo je do spora zbog Radoševićeva preskakanja jednog treninga zbog boli u leđima, pa ga trener drugi dan nije stavio na popis za Lokomotivu. Radošević u nedjelju nije igrao protiv Opatije, valjda i on ozlojeđen odnosom trenera, nego je trenirao po “svom programu”.
Igrači, pogotovo ako su važni po statusu, a koji iskazuju svoja subjektivna nezadovoljstva na takav način, svakako su suodgovorni za negativnu atmosferu i posljedice na učinak momčadi. Igrač može biti nezadovoljan, to je standard u svakoj svlačionici, ali po pitanju obveza, treninga i maksimuma davanja na utakmici, ne može biti površan. Činjenica da se došlo do ove razine odnosa s trenerom sugerira da im se previše toga dopuštalo na planu “samoupravljanja”. Što onda upućuje da je Oriol Riera očito odlučio drastično promijeniti stvari te je otišao u drugu krajnost. Radoševića nije vodio na put, Lončara, Rozića držao je cijelu utakmicu na maksimirskoj klupi. Odabrao je mlađe igrače, među njima one koji su igrali malo (Taraba, Ahmeti) ili ništa (Hrvatin, pa Albarracín), a posljedica je previše jalova Istra, nemoćna i u pola sata igre s igračem više.
Riera je očito htio nešto nekome dokazati. No, njegov način upravljanja momčadi definitivno nije logičan. Zato ni “discipliniranja” ne donose pozitivne efekte i reakcije. Primjerice, kažu svjedoci treninga u kampu u Balama da je Lončar jako dobro trenirao protekla dva tjedna i pokazao aktivnu reakciju nakon što nije igrao na Rujevici. Riera ga je stavio protiv Varaždina i izvadio nakon 45 minuta. Protiv Hajduka držao ga je na klupi do posljednjih pola sata, a sada u Zagrebu cijelu utakmicu. Kao da ga “kažnjava” zato što u igri nije bio učinkovitiji.
I tu dolazimo do sljedeće točke: pojedinac ne može bitno mijenjati stvari ako je momčad izvan forme. Istra ne igra dobro, ali što je gore, Istrini igrači djeluju kolektivno bez energije, slabo trče i nemaju ni minimum agresivnosti. Kad je cijela momčad takva, onda je vjerojatno problem u radu i metodama stručnog stožera.
I što sada? Zahvaljujući dvjema neočekivanim s(p)retnim pobjedama nad Rijekom i Varaždinom, Istra ne mora strahovati za prvoligaški status. No, osam poraza u 12 kola jasno upućuje na to da ovaj način funkcioniranja, uz aktualnog trenera i njegov način upravljanja momčadi (kratki spojevi i nezadovoljstva), neće donijeti boljitak. Štoviše, Istra trenutačno djeluje kao na autopilotu autodestrukcije. To nije dobro ni za ovu sezonu, koja je kompromitirana po pitanju neke značajnije ambicije, nego sada postaje teret i šteta za pripremu nove sezone. Zašto klub ne poduzima ništa?
Istra 1961 je u vlasništvu Baskonije-Alavésa. Ključne odluke donose se u Vitoriji, a modelira ih Haritz Kuerejeta. On je odabrao Rieru i stao iza njega, a sada je vjerojatno jedini koji nije za promjenu. Kuerejeta uvijek ima temeljni okvir za Istru, a to je razvijati igrače i onda ih unovčiti kroz transfere. Jedna logična ideja, kojom se vode ama baš svi klubovi osim onih najbogatijih, otišla je u krajnost. I kao svaka krajnost postaje šteta po svakom pitanju.
Majkić, Iovu, Valinčić, Lisica, Gagua, Marešić, Lawal, Robertsson, Djurić, uz klauzulu Garcíja, donijeli su klubu do sada više od 7 milijuna eura, a uz očekivani otkup Koskija (oko 3 milijuna eura) te bonuse koji će stići prije ili poslije za Valinčića i Lisicu, to je prihod iznad desetak milijuna eura. Troši se, naravno, na odštete za ulazne igrače otišlo je oko milijun, ali to je sve skupa nedovoljno za željeni iskorak Istre u kontekstu Europe. Sada je jasno, i temeljem prošle i ove sezone, da je Istra tome bila zbilja nadohvat.
Oriol Riera, po stavu Kuerejete, trebao bi ostati jer je proračun za trenera opterećen visokim iznosom otpremnine njegovu prethodniku Goranu Tomiću. No, to ne djeluje logično. Ako momčad ne igra dobro, ako je trener pod stalnom kritikom i iskazuje limite, onda je “najskuplje” održavati takvo stanje u kojem se gubi i vrijednost igrača, momčadi i klupskih planova. Prošlog ljeta većina igrača Istre bila je tražena, a svaki dobar igrač želio je u Pulu zbog “projekta napredovanja”. Sada je sve u kontrasmjeru.
Takva nelogičnost ima samo jedan okvir – autodestrukcija. Naposljetku, kako to obično biva, oni koji odlučuju žrtvu za promašaje sezone pokušat će riješiti promjenom trenera. Riera će možda zbog tih nelogičnosti ostati do kraja sezone koja malo toga više može donijeti, ali sasvim je sigurno da nije pokazao kvalitetu da bi se riskiralo s njime za još jednu sezonu nastavka.
Što se tiče vlasnika, koje zastupa Haritz Kuerejeta, ispunjena je doza strpljenja okruženja za nedefiniranu ambicioznost i kontinuirani prioritet trgovačke politike. Nakon što se i lani pokazalo da Istra itekako može u borbu za Europu, te tako najviše proraditi i na toj želji zarađivanja, nema više povratka u okvire “bitno je preživjeti jer se donedavno bilo na rubu gašenja”.
Vitorija, prije svih Haritz Kuerejeta, imperativno treba snažan zaokret u pristupu da projekt Istra ne (p)ostane provincijska priča…
