Dinamo je favorit u finalu Kupa, 25 bodova prednosti na ljestvici nad Rijekom dovoljno su slikovita ilustracija, a proljetna dominacija Modrih na domaćoj sceni natjerat će mnoge da ime pobjednika ispale iz prve! No, ima li Rijeka kapacitet, a Victor Sanchez formulu kako budućem prvaku zagorčati završnicu sezone i na 36. obljetnicu datuma koji BBB-ima najviše znači (13. svibnja), zadržati u vlasništvu barem jedan od dva trofeja s kojima se diče na Rujevici? Kad već titulu prvaka nisu mogli.
Dinamo je od ispadanja iz Europe u sedam utakmica zabio 31 gol, a od remija u Rijeci (0:0) na domaćoj sceni nanizao devet pobjeda s 39 postignutih pogodaka, postavši SHNL Terminator, pa ispada da još jedino za Rijeku nije našao jednako učinovit recept. Iako je u tri ogleda slavio dvaput, a jednom je bio remi. Pobjede su poprilično sretne, a pritom su zabili “samo” četiri puta, te je ostao zaključak da je Rijeka limitirala Dinamo. Ne, Rijeka nije limitirala Dinamo, već je on to učinio sam sebi igrajući protiv nje. Ako se uspio riješiti tih okova, na Opus Areni pjevat će se plava balada.
Od prva dva sraza ništa više nije isto, a pitanje je i koliko je treći mjerilo jer Modri danas djeluju samouvjereno i odlučnije nego tada, što im preostaje potvrditi u Osijeku. Dinamo je napravio ozbiljan napredak u igri. Postali su ono što se od njih tražilo – kombinatorni, tečni, s automatizmima i idejom. Individualnu kvalitetu koriste na pravi način, u službi ekipe, a iz čega se pojedinci ističu više nego ikad. Mario Kovačević potvrdio se kao trener koji zna nogomet i posao na terenu. Dinamo se kroz sezonu gradio i sazrijevao. Ne samo momčad, nego i struka. Raslo je samopouzdanje, ali i svijest da su Dinamo! To je itekako trebalo dečkima koji su stigli s adresa bez navike borbe za trofeje, a i Kovačeviću. Ogromna je razlika Dinamo danas i 16. kolovoza 2025. godine kad je odigrana prva međusobna utakmica. Modri su tada vodili 2:0 na poluvremenu, s dva gola Belje, ali ih je domaćin, čiji je trener još bio Radomir Đalović, u drugom dijelu nadigrao i propustio čak četiri velike prilike. Kovačević je javno komunicirao kako je upozorio igrače da će ih Rijeka u nastavku pritisnuti. Njegove su riječi bile potvrda da će proces ponešto potrajati…
U drugom dvoboju 1. studenoga Modri su opet bili bolji u prvom dijelu i golom Bakrara vodili, da bi se još jednom početkom nastavka zavukli u rupu, dopustili gostima totalni dar-mar i istinsko je čudo kako je taj susret završio 2:1 za Dinamo. Ndockyt je poravnao, a Hoxha sretnim pogotkom riješio sve. Sanchez je tada punim gasom bio u potrazi kako dobiti najbolje iz kadra kojeg vodi, pa je nudio formaciju 3-3-3-1 i pitanje je bi li mu se išta dobroga dogodilo, koliko god je kvalitetan trener, da ih se Modri nisu i dalje pomalo pribojavali. Samopouzdanje je stradalo i zbog nekoliko poraza.
U trećem srazu 8. veljače dominirao je oprez, Dinamo je pucao više, ali imao malo prigoda, posjed je bio 50:50, a rezultat 0:0. Plavi su i treći put jako respektirali Rijeku. To je posljednja utakmica u kojoj nisu dali gol.
Victor Sanchez i Mario Kovačević imaju dva međusobna sraza, riječki trener i njegova momčad nisu ništa tako specijalno odigrali što bi izlazilo iz njihovog standardnog izdanja, a u drugoj su utakmici od starta bili zadovoljni bodom, no Dinamo ih gleda drugačije nego većinu SHNL-a, tretira ih kao europske protivnike i svaki ih je put baš jako respektirao.
Razlog zbog kojeg smo najviše hvalili Sancheza i isticali da Kovačević ima što naučiti od njega je gard s kojim je igrao najjače međunarodne dvoboje. Hrabro, ofenzivno, bez straha i prevelikog respekta prema protivniku, a opet s najvećim poštovanjem. Iako s bitno slabijom ekipom nego što je ima Dinamo, puno je više ponudio protiv Strasbourga nego Modri s Lilleom i u još mnogim susretima.
Najveća je nada Rijeke za Opus Arenu da Sanchez i njegova ekipa nametnu svoj gard, taktiku i atmosferu igre, uđu u glave plavima i odvedu utakmicu na vlastiti mlin, a Dinamo natjeraju na oprez, nervozu i pogreške kakve su radili u Europi, ili barem da se ne razmaše kao što to sada radi. U spomenutim prigodama to su samo dijelom uspijevali, a i s time su mogli rezultatski izvući više. Zato će finale biti konačan test je li proces rasta za Dinamo na hrvatskoj razini stigao do kraja. Ponovno nudi dinamovski nogomet, sve više i dinamovski autoritet, a bitka za Rabuzinovo sunce bit će pravi trenutak da pokaže koliko je to točno dobro, kao i da protiv Rijeke više nije u psihološkim okovima. Forma u kojoj sada igra sugerira da je s pobjedama narasla i sigurnost. Do finala je mjesec dana, to je i izazov da je se zadrži. A onda slijedi novi korak – Europa, u kojoj to treba potvrditi te nuditi igru na kompetitivnoj razini za mjerenje s ozbiljnim suparnicima.
Sezona je trajala dugo i puno se toga mijenjalo. Na kraju se vidi koliko je tko dobro radio. Toni Fruk, koji je vukao, čini to i dalje, ali za veće domete potrebna mu je i jača podrška, Beljo, koji dva mjeseca nije zabio, i Vidović, kojeg je istisnuo Hoxha, u jednom su trenutku bili u crvenom, sad igraju najbolji nogomet u karijeri, Stojković nije pristao na transfer u Al Jaziru, danas je na pretpozivu reprezentacije. Dinamova svlačionica izgleda dosta drugačije nego na početku. Od jedanaestorice u Osijeku na startu prvenstva protiv Gorice su u prvoj ekipi bila petorica. Ponešto se i poklopilo.
Opet, Rijeka nikad nije bez izgleda. Od pet finala Kupa u kojima su igrali međusobno, Rijeka je osvojila tri, Dinamo dva. Prije toga već u subotu, 18. travnja sastaju se na Maksimiru u prvenstvu. Hoće li to biti prvi pokazatelj ili ipak igra skrivača? Drugačije je kad se igra za bodove koji nikome nisu o glavu i za trofej.
