Kad u četvrtfinalu Kupa tijekom sudačke nadoknade od 14 minuta u 94. povedeš 1:2, pa u 108. napraviš jedanaesterac kojeg Silić obrani Fruku, ali se lopta odbije na nogu istom igraču koji zabije iz odbijanca za izjednačenje, a u 110. minuti primiš i treći gol nakon što izgubiš loptu koju nisi ispucao na tribine, u riječki zaljev, onda se tu ne radi o nogometnom znanju, kvaliteti, koncentraciji, razmišljanju… Tu je posrijedi sto posto nešto veće, nešto što je neopisivo, što se ne da raščlaniti. Nešto zbog čega je brojni hajdučki puk pred televizijom nakon susreta samo raširio ruke i pogledao prema nebesima.
Dođe čovjeku zaista da se zapita je li Hajduk “uklet” klub? Jer s klubom koji u pola godine tri puta prospe bodove i prolaze na način na koji bi se nekome drugome to dogodilo vjerojatno maksimalno jednom u životu, nešto sigurno nije u redu… Što? Bog zna. Možda je dovoljno kazati kako je društvu čijim smo dijelom bili tijekom 110 minuta nogometa trebalo dobrih pola sata da se uopće zbroji, da nešto napravi, povuče bilo kakav potez. Ako ćete iskreno, potpisnik ovih redaka ostao je među tom svjetinom posljednji, razmišljajući kako i zašto je Hajduk ispao, što se uopće dogodilo i kako naći prave riječi i objašnjenja… Možda ih nakon ovakve utakmice još uvijek i nema. Kao što nema smisla upirati prstom, recimo, u Racija, Krovinovića ili Gonzala Garcíju. Ma, u bilo kojeg igrača.
Najveći je problem što se Hajduku ovakve stvari ne događaju prvi put… Poraza je bilo i bit će ih, ali ovaj protiv Rijeke bi mogao ući u anale. I sigurno je bolniji i od poraza protiv Dinamo Cityja i remija s Dinamom Zagrebom. A do krajnjeg je rezultata došlo na isti, identičan način. I što sada vrijedi što je Hajduk imao šesnaest udaraca, dva gola, gredu? Ne vrijedi ništa. Jer se Hajduku piše da je ispao u četvrtfinalu Kupa par dana prije utakmice koja će mu gotovo sigurno odrediti smjer prvenstva. I to protiv najvećeg rivala. Toliko je puta ranjen hajdučki puk, ali i sami igrači… I sigurno je njima najteže. Pred Garcíjom je sada ključno pitanje kako ih dignuti za derbi. Kako ih postaviti na noge. Ići ćemo toliko daleko pa kazati da trening s loptom uopće ne bi imao smisla. Ovo je poraz nakon kojeg je jedino logično porazgovarati s psihologom, kojeg Hajduk, usput rečeno, i ima. I to nije ništa loše niti ružno. Dapače. Može biti jako učinkovito. Isto tako, nema smisla ni sirova analiza utakmice. Realno, Hajduk je tijekom njezine velike većine imao više od igre, nadigrao je svog protivnika, ali što će mu sada to? Zabadava je.
Do nogometa trenutačno sigurno nije Gonzalu Garcíji, baš kao ni Anti Rebiću. Nismo inače ni pobornici velike priče o sucima, ali naprosto se ne može zaobići ono što je spomenuti dvojac kazao o rujevičkim djeliteljima pravde. Ponavljamo, Gonzalo García i Ante Rebić. Jedan inače priča samo o svojoj ekipi, a drugi iz dna duše mrzi kamere i mikrofone. Ali su na glasu kao iskreni ljudi. Taj drugi je ovako rekao splitskim novinarima koji su bili u Rijeci.
– Prvo čestitam Rijeci na zasluženoj pobjedi. Htio bih vam samo ispričati jednu anegdotu od prije utakmice, dok smo bili u tunelu, Majstorović, čijem sam sinu kum na krštenju, govorim mu: ‘Pajdo, jedini koji može u***** ovu utakmicu je ovaj tu’. I pokazao sam mu na suca. Zašto? Jer ili je nedovoljno kvalitetan ili je nedovoljno pripremljen ili ima tremu ili ne znam što. Ne kažem da nas je pokrao u nekoj krucijalnoj situaciji, nego je cijela utakmica vođena loše. Mi treniramo svaki dan, ne znam rade li suci istu stvar u Hrvatskoj. Znam što rade vani. I sudac Lovrić koji radi cirkus svaki vikend i ovaj danas – neprihvatljivo je da sude Prvu ligu jer tu su djeca, Skela, Šime, koji plaču u svlačionici nakon utakmice. To nije način da se odgajaju djeca. Čestitao bih Rijeci i za drugi i treći gol, mi smo napravili individualne pogreške koje trebamo analizirati. Ne krivim suca za direktan rezultat. Nisam ljut ni razočaran, nego ne mogu vjerovati – u dahu je govorio iskreni Reba i tu nije stao.
– Rekao sam i sucu istu stvar nakon utakmice, on mi govori: ‘Trebao sam ti dati tri crvena’. Zašto nisi? Nakon prvoga Ante ide u svlačionicu. I to je to. Ne znam, nije mi jasno – završio je Rebić jedno od rijetkih obraćanja javnosti. Bio je, reći ćemo, brutalno iskren. I definitivno je jedan takav lik trebao hrvatskom nogometu, HNL-u. Trebao mu je u svakom smislu. Bilo igračkom, bilo ljudskom. Zbog ove iskrenosti, kako god ona zvučala, zavoljela ga je još onomad cjelokupna hrvatska, uža i šira nogometna javnost. Rebić je sada razočaran, ali on će se oporaviti do derbija. I igrat će ga isto kao što je igrao ovaj jadranski na Rujevici.
A ostali Hajdukovci? Hm… Pred Gonzalom Garcíjom je uoči derbija definitivno jedan jedini zadatak: podignuti glave svojim igračima. Ako je to uopće moguće. A morat će biti, misli li Hajduk ostati u utrci za naslov prvaka.
