Sviđa mi se. Ne sviđa mi se. Otvoren je. Ružan je. Izgleda kao stadion iz prošlog stoljeća. Drugi je bio bolji. Treći je bio bolji. Poništite natječaj…
Maksimir, ovaj Quasimodo kojem se desetljećima vraćamo, a koji još uvijek čeka da bude ispraćen u vječnost, stvorio je, realno, suludu situaciju: iako postoje natječajni programi, pravilnici, procedura i odluka žirija, nastao je novi “tilt”, u kojem se odluka odjednom pokušava preseliti na društvene mreže, ankete, dojmove i stavove, što je legitimno, jer stadion se, na kraju krajeva, gradi javnim novcem, desetljećima će određivati vizuru Zagreba i sasvim je normalno da javnost o njemu ima mišljenje, štoviše, bilo bi čudnije da ga nema. Ali jedno je imati mišljenje, a nešto posve drugo od njega stvarati histeriju veću od provedene procedure, odnosno nešto što nadilazi – klik.
U svoj toj kakofoniji rendera, anketa, društvenih mreža i novih arhitektonskih autoriteta gotovo se izgubilo jedno puno važnije pitanje: a što ako se projekt doista poništi?
Da ne ulazimo sada dublje u priče koje dolaze, a koje imaju snažnu političku podlogu, važna je zapravo jedna stvar: ako jedna od strana odluči izaći iz cijeloga projekta, bila ona državna ili gradska, projekt potencijalno gubi ne samo financijski nego i operativni oblik, a ako se tako nešto i dogodi – a takav rasplet ne proizlazi iz redovite natječajne procedure – prema svemu što čujemo, ovaj Dinamo neće ostati imun, dapače…
– Ako do toga doista dođe, odluka će biti da se nova Kranjča prepusti Lokomotivi, a da Dinamo ostane na ovom svom, ovakvom Maksimiru. I ta priča nije nemoguća – priča se ovih dana oko vrha Maksimira.
Maksimira koji desetljećima puše na hladno, koji je postao simbol svega onoga što se u ovome gradu nije napravilo, a kada se napokon ponadao da je to – to, stigao je, više nego simbolično, novi nalet olujnog vjetra, pa je Dinamo itekako svjestan da politički prijepori mogu proizvesti onu nemoguću situaciju o kojoj nam posljednjih dana pričaju i neki od najsmirenijih i najupućenijih ljudi u cijeloj priči: poništenje, novi početak i ponovno čekanje, sa silnom dozom populizma koju je u ovakvoj atmosferi uvijek najlakše prodati. Je li to izgledno ili nije, u ovom je trenutku teško reći…
Problem novog Maksimira, dakle, morao je biti postavljen drugačije, jer prezentacija je prije svega morala obuhvatiti njegove buduće korisnike, navijače, dinamovce, ljude koji će na taj stadion dolaziti, projekt je morao biti predstavljen ozbiljnom videoprezentacijom, boljim renderima, prikazom funkcionalnosti, komfora, tribina, pogleda na teren, zaštite od kiše i vjetra, svega onoga zbog čega bi se čovjek trebao osjećati pozvanim doći na novo zdanje koje će mu pružiti ono što mu ovo današnje nije pružalo pola stoljeća, pa je taj komunikacijski gaf, realno – neobjašnjiv.
Ako država ili Grad odluče izaći iz projekta, Dinamo neće ostati imun. Novu će Kranjču prepusti Lokomotivi, a Dinamo će ostati na ovakvom Maksimiru
Nije se predstavljao Muzej suvremene umjetnosti, gdje uz struku sve skupa zanima nekoliko tisuća ljudi, nego stadion koji bi trebao postati jedna od najvažnijih gradskih građevina, dnevni boravak Dinama i mjesto na kojem će desetljećima boraviti deseci tisuća ljudi, pa je javnosti trebalo objasniti što se zapravo bira, zašto se bira baš to, što taj stadion nudi, što se još može mijenjati i zašto pobjednički rad izgleda upravo tako, pogotovo u vremenu u kojem se sve, htjeli mi to ili ne, gleda kroz dvije-tri fotografije na mobitelu.
Greška je napravljena, teško ju je sada potpuno ispraviti, ali komunikacijski propust ipak nije isto što i pogrešan ili nelegitiman proces. Suštinski, pravno i prema pravilnicima, kako ih tko god tumačio, natječaj je proveden, rješenje je izabrano, postoje sljedeće projektantske faze i mogućnosti prilagodbe, a cijela rasprava sada bi, zapravo, trebala biti usmjerena prema tome kako pobjednički projekt učiniti boljim, funkcionalnijim i bližim onome što budući korisnici žele, umjesto da se cijela stvar vrati na početak samo zato što prvi dojam nije proizveo kolektivni “wow”.
Da, možemo se ne slagati s izborom, možemo reći da nam je drugi ili treći projekt bio bolji, možemo osporavati manjak “arenizacije”, otvorenost, estetiku, prezentaciju, ali puno je teže osporavati proces koji je prošao sve propisane stepenice, sastav žirija koji je bio poznat i prije odluke i pravila prema kojima je cijela stvar provedena, a posebno je teško nakon svega toga tvrditi da se sada, zato što je reakcija dijela javnosti loša, sve može jednostavno vratiti na početak bez posljedica.
Pritom, pak, nije nevažan i sljedeći detalj: ni Hrvatskom saboru rasprave o velikim sportskim i infrastrukturnim projektima od javnog interesa nisu nikakva nepoznanica – od financiranja i upravljanja Arenom Zagreb i drugim sportskim dvoranama, preko revizije nogometnih stadiona, do formalnog utvrđivanja interesa Republike Hrvatske za konkretne sportsko-rekreacijske projekte.
Novi eventualni natječaj znači ili novo rješenje, ali u političkoj areni to je kroše s izbrojenih deset koji nosi novo vrijeme, novi žiri, nove prijave, nove žalbe, novi politički dogovor, novu financijsku konstrukciju i, vjerojatno, nove godine čekanja, a Zagreb je valjda posljednji grad kojem treba posebno objašnjavati što riječ “čekanje” znači kada se nađe u istoj rečenici s Maksimirom. To su stvari koje moraju riješiti Tomislav Tomašević i Andrej Plenković, o čemu bruji cijeli grad.
A ako neće, a to u cijeloj priči nije nevažno, Dinamo bi u toj priči mogao izgubiti i Zvonimira Bobana. Boban, doduše, ne prijeti odlaskom, niti itko u ovom trenutku može ozbiljno napisati da će otići ako cijela priča padne, ali njegov opus, karakter i habitus ipak dovoljno jasno pokazuju da je spreman ustati od stola kada procijeni da projekt u kojem sudjeluje više nije ono u što je ušao, što su, uostalom, pokazale UEFA, FIFA, Milan, pa i neke druge epizode njegova profesionalnog, post-igračkog života.
Bobanov modus operandi i modus vivendi povratkom u Dinamo imao je nekoliko temeljnih stvari, a novi stadion nije tek jedan od njih, već je najveća (ne samo) simbolička točka cijelog projekta nekog novog, slobodnog i prosperitetnog Dinama. Upravo se na novom Maksimiru temelji budućnost i rast kluba. Samim time, eventualno poništenje, nove političke zavrzlame, povratak nekoliko koraka unatrag i ponovno otvaranje hrvatskog produkta zvanog “čekanje” neminovno bi otvorili i prostor za pitanje koliko bi dugo Boban želio sudjelovati u takvom projektu.
U tom hipotetskom slučaju postoji još i veći problem: tko bi ga zamijenio u Dinamu i tko bi naslijedio vođenje projekta koji se čeka tri desetljeća, a sada je, prvi put nakon tko zna koliko vremena, praktički iza flanjke. Ne, nije pretjerano zaključiti da se u ovome trenutku ne lomi samo pitanje jednog stadiona. Lomi se dio Dinamove sadašnjosti, a možda i puno veći dio njegove budućnosti.
