A tko dolazi s takvim ambicijama, reći će u offu konkretni insajder maksimirskih zbivanja na pitanje koliko se Jerko Leko, nakon silnih tesanja u Lokomotivi i Jarunu – što mu služi na čast jer nije preskakao stepenice – vratio “doma” tek da preuzme vatrogasnu odoru, gaseći kuću koja itekako gori…
Jerko Leko stigao je, vratimo kalendar godinu i pol unazad, na poziv Zvonimira Bobana preuzeti juniore, uz ideju da teše i sebe i igrače unutar B-momčadi, ali sigurno ne bez ambicija da jednog dana uđe u lift koji vodi gore, prema A-selekciji. Ipak, spremajući se za Zmijavce, “veliki” Dinamo izgubio je od Rudeša, Mario Kovačević ostao je bez posla, a Leko, eto, dobio prvu momčad. I to, prema svemu sudeći, samo na dvije utakmice.
Do nove reprezentativne stanke, dakle, čeka ga šest dana plavog inferna: u četvrtak ide na noge Sunderlandu, u dvoboju koji određuje europske ambicije, kojeg neki opisuju kao duel japanskog brzog vlaka i HŽ-a, a u nedjelju slijedi gostovanje u Varaždinu, gdje Nikola Šafarić već dulje slaže stabilnu ekipu, itekako sposobnu staviti sol na rep favoritima. Pogotovo ako se osjeti krv, a ona lipti ispod plavog dresa, itekako… Dodajmo tome probleme igre, svlačionice, svega, pa eto nam dviju priča s elementima trilera, drame, novog horora… A prostor je skučen do mjere klaustrofobije, jer između njih nema vremena za puno toga osim putovanja, oporavka i treninga koji će, realno, više služiti tome da se momčad sabere nego da se temeljito promijeni.
Nemoguće je preurediti momčad i igru, ali možda je dovoljno da se vidi može li se barem podići razina energije, vratiti malo reda i dobiti rezultat koji će klubu otvoriti prostor za sljedeću odluku, koja, rekli smo već, kasni. Naime, da je Kovačević smijenjen prije reprezentativne stanke, Leko ili netko drugi dobio bi tri tjedna za upoznavanje s momčadi, za razgovore, treninge i pokušaj da prepozna gdje se Dinamo raspada.
Ovako novi, ili “v. d.” trener ulazi u posao praktički između dvije utakmice, a onda slijedi nova pauza i pitanje što dalje. To je, prije svega, vatrogasno rješenje i vrlo kratka dionica, uz utakmice koje nose težinu puno veću od njihova trajanja. O tome bi više trebali i morali reći Zvonimir Boban i Albert Capellas kao ideolozi Dinamove vizije kontinuiteta.
Leko, doduše, nije čovjek bez seniorskog iskustva niti je u Dinamo stigao jučer. Nakon plodne igračke karijere trenerski je put započeo u Lokomotivi, gdje je radio s mlađim uzrastima, a zatim dobio i kratku priliku u prvoj momčadi, potom je proveo četiri godine u Jarunu, gdje je dobio vrijeme i mir da teše i sebe i momčad.
U ljeto 2025., pak, vratio se u Maksimir i preuzeo juniore, a ove sezone Dinamo II u Prvoj NL. Dakle, odgajao je igrače za seniorski nogomet, uhodavao se u klupsku metodiku i preuzimao sve ozbiljnije uloge, no, realno, ovo je drukčiji pritisak i drukčija odgovornost. I neplanska situacija. U Dinamu II njegov je zadatak, naime, bio jasan: mladim igračima dati seniorske minute, pratiti njihov napredak i procijeniti tko može zakucati na vrata prve momčadi, a i sam je govorio o strpljenju te o tome koliko je osjetljiv prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet, no sad je, eto, u situaciji u kojem strpljenje stoji s druge strane terena.
Od njega se, naime, bez imperativa, doduše, očekuje da u nekoliko treninga pronađe način kako prva momčad može izgledati kompetitivnije, da pojednostavi stvari i da u dvije utakmice ne izgubi ni europski ni prvenstveni smjer. Slijedom krize, riječi zvuče bolje od realnosti, jer nova dva sunovrata otvorila bi još šire Pandorinu kutiju…
Dvije utakmice, dakle, neće odgovoriti na sva pitanja o Leki. On je, realno, čuvar klupe u kratkom prijelaznom razdoblju, ali i tip koji mora odmah preuzeti odgovornost za momčad pod pritiskom. A kolosalno u kontekstu ideje i vizije jest to da neće i nema vremena izgraditi novi Dinamo, već paradoksalno i primarno mora pokušati spriječiti da se ovaj dodatno uruši.
U svakom slučaju, za kraj, njegovu igračku biografiju u cijeloj priči ne treba širiti preko mjere: Dinamo, kijevski Dinamo, Monaco, Bucaspor, pa povratak u Zagreb i završetak karijere u Lokomotivi. Za Hrvatsku je odigrao 59 utakmica, nastupio na Svjetskom prvenstvu 2006. i Euru 2008., bio je veznjak koji je karijeru gradio na radu, čvrstini i disciplini. I iako taj segment naoko zvuči enciklopedijski, upravo bi taj dio njegova habitusa, za Dinamo, pa i za njega, u ovome času mogao biti krucijalan…
