Prvi pogodak protiv Lokomotivi u nedjeljnoj 2:1 pobjedi Hajduka na Poljudu bio je ujedno i 100. zgoditak Marka Livaje u Hajdukovu dresu. Bilo je to, reći će najzagriženiji Hajdukovi navijači, tek prvih 100 golova Marka Livaje za splitski klub. Prvih 100, jer nadaju se produžetku ugovora sa svojom ikonom i njegovu nastavku golgeterskog niza koji ga je doveo do jubilarne „stotke”. A tu su čarobnu brojku u Hajdukovu dresu prije Livaje dosegnula samo osmorica nogometaša – nedodirljivi rekorder Frane Matošić (211), pa Leo Lemešić (173), Petar Nadoveza (124), Zlatko Vujović (121), Slaviša Žungul i Tomislav Erceg (po 109), Bernard Vukas (107) i Ljubo Benčić (104).
Otkako se prije pet godina vratio u Hajduk, Livaja je odigrao ukupno 194 utakmice u svim natjecanjima, upisao je 47 asistencija, a ovako je rasporedio postignutih 100 pogodaka: 87 prvenstvenih, 12 u Kupu i jedan u Europi. Najviše pogodaka zabijao je Lokomotivi, Osijeku, Gorici i Istri (po 11 golova), potom Rijeci i Slavenu Belupu (po devet), pa Varaždinu i Šibeniku (po osam), dok je Dinamu zabio sedam golova. Gotovo trećinu svojih zgoditaka Livaja je postigao iz kaznenih udaraca (33), dodajmo i da pet udaraca s bijele točke nije iskoristio.
U tri je navrata Hajdukov ubojiti napadač bio najbolji strijelac HNL-a i jedini je trostruki osvajač hrvatske „Zlatne kopačke”. U sezoni 2021./22. postigao je čak 28 pogodaka, dok je u sezonama 2022./23. i 2024./25. po 19 puta tresao suparničke mreže. A na vječnoj ljestvici najboljih strijelaca HNL-a Livaja je sa svojih 87 zgoditaka na 10. mjestu – iza Davora Vugrineca (146), Igora Cvitanovića (126), Ivana Krstanovića (123), Joška Popovića (111), Miljenka Mumleka (107), Mije Caktaša (101), Tomislava Ercega (97), Duje Čopa (89) i Nina Bule (88).
To su respektabilne brojke koje su Livaju pogurnule u status legende splitskog kluba i pravoga božanstva za Hajdukove navijače. Livajina je karizma u Dalmaciji zapravo senzacionalna i teško je usporediva, nikad u HNL-u nijedan igrač nije imao sličan status. Baš kao što nikad nijedan nogometaš nije imao toliku važnost za svoj klub kao što je Livaja imao za Hajduk. Stoga nisu daleko od istine teze da je u nekim trenucima „Livaja postao veći i od samoga kluba”…
Sve do ove sezone, kad je zbog raznih okolnosti – ozljede, neslaganja s trenerom Gonzalom Garcijom – Livajin učinak na travnjaku bio osjetno slabiji nego ranijih sezona. Međutim, karizma nije izblijedjela i kad bi se sad među navijačima napravila anketa tko je splitskom klubu potrebniji, Livaja ili Garcia, urugvajski trener ne bi imao ni promil šanse. I to dostatno govori o medijskom i marketinškom značaju najbolje plaćenog Hajdukova igrača.
Ali, u ovih pet splitskih sezona, Livaja je s Hajdukom osvojio samo dva trofeja. Dva uzastopna Kupa, u sezonama 2021./22. i 2022./23. (u tim je sezonama bio izabran i za najboljeg igrača lige), no ti su trofeji zapravo shvaćani kao – “utješna nagrada”. Hajduk više od dva desetljeća sanja jedan jedini san, osvajanje naslova hrvatskog prvaka, no čak ni sa sjajnim Livajom nije uspio prekinuti Dinamovu dominaciju, koju je tek u dva navrata poremetila Rijeka.
K tome, Hajduk je godinama u Europi ispadao u sezoni „kratkih rukava”, a na tim međunarodnim utakmicama Livaja se utopio u sivilo svoje momčadi. Samo je jednom, naime, bio strijelac u europskim utakmicama Splićana – u ljeto 2024. godine protiv HB Torshavna iz kaznenog udarca. A prije četiri godine zabio je autogol na uzvratu u Španjolskoj protiv Villarreala, odigrao je ukupno 15 utakmica u Europi s Hajdukom (triput je asistirao). Od reprezentativnog se dresa oprostio, a za Hrvatsku je do samoinicijativnog odlaska odigrao 21. utakmicu i zabio četiri gola. Malo i premalo za igrača takvoga potencijala.
I sve je to utjecalo na spoznaju da Livaja nije u cijeloj Hrvatskoj idoliziran kao u Dalmaciji. I dok južno od Svetoga Roka ima status božanstva, u ostalim dijelovima naše zemlje Livaju tako ne doživljavaju. Štoviše, spjevane su i neke morbidne pjesme na njegov račun (Armada), a i zagrebački i šibenski ultrasi znali su se oglasiti uvredljivim sloganima. No i Livaja je svojim nekontroliranim ponašanjem u trenucima slavlja (pjevanje pogrdnih pjesama o Dinamu i Šibeniku) utjecao na takav animozitet prema njemu, ali je, s druge strane, kod Hajdukovih navijača, nakon takvih ispada samo „izglancao” status ikone…
Unatoč tim „iščašenjima”, nitko nikad nije umanjio Livajinu igračku klasu i vrijednost. Istina, neki su stručnjaci provlačili tezu da je „Livaja onaj pravi Livaja samo do – Bregane”, aludirajući na mizeran učinak u Hajdukovim europskim utakmicama, kao i na ne odveć pamtljive reprezentativne nastupe. Ali ni to nije potamnilo njegovu sliku u očima Hajdukovih navijača.
Pogledamo li u retrovizor od početaka HNL-a, lako se može zaključiti kako je Marko Livaja bio najvažniji igrač za neki klub u povijesti natjecanja. Nitko nije tako godinama „vukao” svoj klub kao što je to posljednjih sezona činio Livaja u Hajduku. Bilo je, istina, jednosezonskih bljeskova, ali nitko nije ostvario nekoliko izvrsnih godina u kontinuitetu. Razlog tome svakako je i spoznaja da su nakon tih odličnih igara tijekom jedne ili najviše dvije sezone takvi ekstraigrači odlazili u inozemstvo potpisavši bogate ugovore.
A Livaja je u Split došao u najboljim igračkim godinama (27), pa iako se očekivalo da će mu Hajduk biti samo proljetna međustanica do novog inozemnog transfera, ovaj je ubojiti napadač na Poljudu pronašao svoj mir i zadovoljstvo, dovoljno je dobro plaćen da ne brine o egzistenciji i Hajduku je dao najbolje što je mogao dati.
Kad bi se povlačile usporednice, možda bi se mogao ponuditi primjer Dinamova napadača Eduarda da Silve u sezonama 2005./06. i 2006./07. No, odmah treba naglasiti da je Dinamo u te dvije sezone imao sjajnu momčad (Modrić, Ćorluka, Lovren, Mamić, Vukojević, Bošnjak, Buljat, Etto, Badelj, Pivarić, Pokrivač, Sammir, Vugrinec…), kudikamo jaču od Hajdukove od Livajina dolaska. Eduardo je tada bio „šlag na torti” kvalitetnog sastava koji je vratio naslov prvaka u Zagreb i započeo dugotrajnu klupsku dominaciju u HNL-u.
Eduardo je u sezoni 2005./06. bio drugi strijelac lige postigavši 21 pogodak, jedan manje od svog suigrača Ivana Bošnjaka, koji je tada osvojio „Zlatnu kopačku”. A godinu kasnije „Dudu” je bio najubojitiji u karijeri, postao je prvi strijelac HNL-a sa čak 34 gola i jedini je nogometaš koji je dosad zabio više od 30 prvenstvenih golova u sezoni.
Te je sezone, 2006./07., bio i vrlo efikasan u hrvatskom dresu; na četiri kvalifikacijske utakmice za odlazak na Euro 2008. godine postigao je čak šest pogodaka (Engleska, Makedonija i Estonija po jedan te tri gola Izraelu), a taj je niz nastavio i sljedeće jeseni, ali u Arsenalovu dresu. Za Hrvatsku je u istim kvalifikacijama postigao još četiri gola (Estonija 2, Andora i Izrael po jedan), ali u veljači 2008. godine teška ozljeda (lom noge) udaljila ga je s travnjaka, pa ga nije bilo ni na Euru, do kojeg je Hrvatska došla ponajviše zahvaljujući njegovim golovima.
No, unatoč tim dvjema fantastičnim sezonama u Dinamu, Eduardo nije imao ni približnu karizmu kod navijača Plavih kao što Livaja ima u Hajdukovu navijačkom puku…
