Sve do 56. minute susreta Hajduka i Osijeka nije se događalo ništa zanimljivo osim četvrtog žutog kartona Michelea Šege, koji ga isključuje iz priče za Jadranski derbi. A onda je Osijek ni iz čega poveo. U biti, poveo je iz uigrane korner-kombinacije. Zabio je Vladan Bubanja i polupraznom Poljudu priuštio hladan tuš. A Hajduk je u međuvremenu promašio jedanaesterac i još neke izgledne prilike te ostao bez bodova. I logično je da Gonzalo García nije bio zadovoljan. Zapravo, nakon susreta je zorno opisao izdanje svojih momaka, kazavši kako nisu ni zaslužili slaviti jer su 20 minuta igrali, a 70 šetali… Noge nisu slušale nikoga, ali to je Urugvajcu manji problem od samog dojma kojeg su hajdukovci ostavljali. I to od prvog do posljednjeg, bez iznimke. Izgledalo je to mlitavo, sporo, beskrvno i nezainteresirano.
A to nije prvi put u posljednje vrijeme, tako da je “something to concern about”, kazao je sam García. I zaista se mora zabrinuti jer je ovo već treća utakmica u kojoj Hajduk igra po istom obrascu. Posljedica su tek četiri od devet mogućih bodova. A u to ime možemo se vratiti na jednu Garcíjinu recentnu izjavu koja govori da igrači moraju zadržati motivaciju jer su profesionalci i nose dres Hajduka. A Hajduk želi pobijediti u svakoj utakmici. Baš smo i mi nedavno napomenuli, uslijed gubitka rezultatskog imperativa, kako García samo svojim momcima treba reći da žele pobjedu svaku utakmicu. Jer to bi valjda trebalo biti dosta… Ali očito nije. A obzirom da pitanje motivacije kreće od trenera, njegovo je da uvjeri igrače da imaju za što igrati do kraja sezone. A po svemu sudeći, Garcíji još uvijek to nije pošlo za rukom. Nije uspio motivirati igrače da daju 200% od sebe. A oni jedino na taj način mogu bilježiti pobjede. Prema Garcíji, protiv Osijeka su navedeni kriterij zadovoljili tek Šego, Šarlija, Melnjak i Huram. Dakle, četiri od šesnaest igrača koliko je igralo. Premalo je to da bi Hajduk pobijedio. Naprosto su Bijeli upali u ravnodušnost i letargiju sigurnog drugog mjesta, a tome se nije jednostavno othrvati.
Također, nije trenutno Hajdukov problem samo u htijenju, volji i želji, ma koliko to bili ključni preduvjeti uspjeha. Vidljivo je da je nekolicinu Garcíjina kadra zahvatio i očit pad forme, pad performansi. Jer, zapravo, Bijeli igraju po identičnim smjernicama kao prije, ali im to jednostavno ne polazi za nogama. Pokušava se odigravati iz prve, traže se međuprostori, kombinatorika i utrčavanja, čak se i prigode stvaraju, ali jednostavno ne ide. Konačno, nitko trenutno ne briljira, ali dvojica se igrača muče više od ostalih. Rokas Pukštas i Šimun Hrgović se nikako ne mogu pronaći, s tim da García sve češće i promijeni lijevog bočnog tijekom susreta. Usto, djeluje i da je Hrgović izgubio nešto samopouzdanja, dok mladi Amerikanac u posljednje vrijeme počeo tražiti rješenja koja prije nije forsirao. Kao da mu se u inače stabilnu glavu uvukao neki nemir… Tako naprosto djeluje. Opet, niti ostatak u posljednje tri utakmice ne briljira, ali je kod ovog dvojca pad izdanja prisutan već tjednima. A do kraja sezone treba odraditi još pet utakmica koje će, ako se nešto ne promijeni, očito biti teško mučenje.
García jest zabrinut i treba biti, a možda je najvažnije od svega da je detektirao problem. Sad je samo pitanje vremena koje će Urugvajcu trebati da probudi svoju ekipu. Govori stalno da u svakoj utakmici želi pobjedu, ali kao da ne može doprijeti do igrača koje je kolektivno obuzela neka letargija. A na kraju, na treneru je da svoju momčad motivira.

