Zadovoljni bodom, uz dojam da se moglo izvući više. Takav je zaključak Nikice Jelavića nakon što je Lokomotiva pogotkom Aleksa Stojakovića u nedjelju zaradila bod protiv Rijeke (1:1), potvrdivši status specijalista za remije jer ni jedna druga momčad SHNL-a u 15 utakmica nije odigrala 7 izjednačenih partija.
Za Lokose je to treći remi zaredom, u široj slici četvrti iz prethodnih šest utakmica uz poraze nasuprot Istre i Gorice. Posljednja pobjeda tako se i dalje bilježi 5. listopada, dva mjeseca prošlo je od sjajnog slavlja nad Dinamom. Momčad s Kajzerice dosad je dvaput igrala s Vukovarom, Istrom, Goricom, Slaven Belupom, Osijekom i Rijekom. U prvom krugu iz tih je utakmica izvukla devet bodova uz gol-razliku 8:8, u aktualnom četiri uz gol-razliku 6:10. Pritom je Jelavić ostao dosljedan sličnim principima, jer prilično brzo je standardizirao uvelike redizajniranu momčad (rotacije u prvih 11 aktualne su na dvije do tri pozicije). Zašto, stoga, Lokosi u repriziranom ciklusu broje nemalih pet bodova manje nego u prvom?
Lokomotiva u pravilu dosad nije bila inferiorna u skoro pa ni jednom susretu (izuzetak dvomeč s Goricom i jedno poluvrijeme s Istrom u prvoj utakmici), gotovo uvijek ima bolji ili ravnomjeran posjed u odnosu na suparnika, oslanja se na presing koliko i tranziciju te niz opasnosti pokreću i povišeni bekovi. Sve to gledamo i u posljednjim utakmicama, zato možemo utvrditi da su rezultatske razlike prvog u odnosu na ovaj dio sezone osjetnije od prezentacijskih, i zato Nikica Jelavić inzistira (i prije i poslije Rijeke) da nema govora o krizi, panici, nemiru ili narušenoj atmosferi. Zaista ni nema, jer Lokosima nitko nije ni predviđao velike pobjedničke nizove, a kako je trener kazao da je glavni cilj ostati u ligi, sedam bodova više od Slavonaca u ovom je trenu komforna zona. Da je recentna situacija obrnuta, da su to četiri poraza i dva remija, već bismo mogli govoriti drukčije.
Završnica je, pritom, najčešće spominjani nedostatak na Kajzerici, vuče se od prvog kola i zato ju u kontekstu usporedbe prvog i drugog dijela ne možemo proglasiti glavnim neprijateljem. No, kada su napadači zabijali premalo – Jelavić od svakog ofenzivca traži više (!) – prijelomni trenuci nerijetko su stizali na račun manje očekivanih junaka, koji se u posljednjim utakmicama ne nalaze izraženo kao ranije.
Lokosi su, naime, dio bodovnog ulova u prvoj četvrtini stekli golovima Bounea (za 2:1 protiv Slaven Belupa) i Diopa (za 1:1 protiv Osijeka), prvi je desni wing bek, drugi stoper, a obojica igrači od kojih se ne očekuje da će tresti mreže, niti su to činili u narednim dvobojima. Remi protiv Istre (2:2) i Rijeke (1:1) donijeli su Sušak i Virgili Fernandez po ulasku s klupe, dok je u drugoj četvrtini sezone moć izmjena osjetna po pitanju obrata težišta igre i zaokreta u dinamici, ali ne donosi golgetera. Samo je Krivak zabio Vukovaru (za 1:1) po ulasku u igru, no on je prvotimac i očekivani spasitelj, a ne as iz rukava koji će eventualno donijeti bonus.
Upravo je individualna kvaliteta Krivaka donijela pobjedu na otvorenju sezone s Vukovarom, presudio je i Varaždinu, a protiv Dinama asistirao i izborio kazneni udarac. No, Krivak u posljednje četiri utakmice nije ostvario zamjetni učinak. Ne treba mu, jasno, mijenjati posljednje slovo prezimena pa kazati da je krivac (Jelavić ih ni ne traži), jer malo je utakmica u kojima neće odigrati barem korektno i donijeti pokoji dobar potez, no baš se zbog tako znane kvalitete računa da će prelomiti (još) poneki susret, povući kad drugi ne mogu i neke 50-50 oglede, a mnogo je takvih, lijepim manevrom preusmjeriti na stranu Lokosa. Takvi potezi umanjili su se od pobjede nad Dinamom, moglo se nagađati jesu li razlog tomu nedavne ponude iz Austrije i Italije koje sugeriraju skorašnji odlazak, no važnije je naglasiti da je prethodne dvije utakmice odigrao u bolovima.
Krivak, naime, ima problem s nožnim palcom, zbog čega mu je teško čak i obuti kopačke. Ne bi ni započeo ogled s Rijekom da Vuković nije osjetio bolove u loži.
