Izoliramo li sa strane sve što se zbivalo na maksimirskom travnjaku osim same igre, Dinamo je u derbiju definitivno bio bolja momčad od Hajduka. Nije to okrunio velikim brojem izglednih prilika, ali prvih sat vremena svom gostu nije dao disati i konstantno ga je držao u čvrstom zagrljaju.
Nogomet je posebna igra, između ostalog i po tome što nerijetko zna biti nekorektan, pa je Dinamovo razdoblje potpune dominacije okončano golom – Hajduka. I da Torcida nije napravila bakljadu i zbog toga prekinula utakmicu te pružila dinamovcima da dođu sebi, i da Kolarić, i zbog toga, nije produljio utakmicu za (startnih) 13 minuta, ne bi bilo gola Hoxhe i ova generacija Dinama postala bi prva u povijesti HNL-a koja je u 16 početnih kola upisala minimalno pet poraza.
Da, i Torcida je pomogla Mariju Kovačeviću da ostane neporažen, ali i da je izgubio, lekcija bi ostala ista. Trener modre momčadi mora postati svjestan da u rukama drži dovoljno moćno oružje da s njima raznese sve što mu se u SHNL-u nađe na putu. Nije jednostavno, ali to mu je posao, jednostavno za to mora pronaći način. Nije on jedini, nisu u tome uspijevali ni njegovi prethodnici na klupi Modrih, koji su, zajedno s njim, supotpisnici najduljeg Dinamovog niza bez domaće pobjede nad Hajdukom u povijesti, sada duge već pet utakmica. No sada je odgovornost na njemu i alibija nema.
Dinamo, koliko god imao niz mana, ima i uvjerljivo najjači igrački kadar u ligi i to je u derbiju samo još jednom dokazao. Događale su se i događat će se utakmice u kojem mu dominacija neće donijeti puni plijen, ali u maratonu dugom 36 kola ona mora doći na naplatu. Ne dođe li, bit će to, što god mislio o tome, teški rezultatski debakl. Dinamo je prvi, tu po kvaliteti mora biti i na kraju natjecanja. Koliko god u nogometu to nije tako jednostavno, alibija nema…
