Par poruka nakon Dinamova vodstva glasilo je: “I, što ćete sad?” Pa, evo, priznajemo, najprije ćemo položiti kritičko oružje, barem donekle, postoji, očito, i Dinamo koji zna igrati nogomet, povezati linije, stvoriti priliku, smisliti put do suparničkog kaznenog prostora, pa i zabiti nakon akcije u kojoj se lopta, zamislite, nije odbijala nasumično. Pokazao se, slažemo se, bolji, jasniji, konkretniji, kompletniji Dinamo protiv Rijeke, zaslužio pljesak, a Mario Kovačević i priznanje za pomak. Mewđutim, kada se učinilo da možemo razgovarati o igri, a ne njezinu izostanku, Rijeka je izjednačila i vratila pitanje koje se mjesecima vuče za Modrima: što se to u Maksimiru radilo (ne samo) ovoga ljeta?
A onda je, eto, u 85., Luka Stojković ponovno podigao Maksimir na noge, drugi pogodak, drugi put prednost, a stožeru, treneru i tribinama nužan kisik. E sad, je li baš slučajno što je upravo on, isti onaj koji je Rijeci zabio dvaput i u finalu Kupa, opet postao čovjek odluke, pitanje je. Kada je trebalo, eto, uzeo je odgovornost, Dinamu je donio pobjedu koja nije samo tri boda, nego i predah, mogućnost da se napokon razgovara o igri, a ne o trajanju Kovačevićeve klupe.
U svemu tome, Dinamo nije bio loš, dapače, imao je energije, konkretnosti, akcija s glavom i repom, a prvi Stojkovićev pogodak, nakon suradnje Hoxhe i Belje, ponudio je baš ono što se traži i čeka: igru! Vekić je, ujedno, spašavao Rijeku, izjednačenje Vignata stiglo je kao neugodan podsjetnik da bolja igra nije nužno i kontrola utakmice, nije ni Matjaž Kek, pobogu, došao glumiti statista Dinamovu preporodu, ali kvaka je u tome što se u Maksimiru bolja izvedba čekala kao – Orašara. Razlog je pritom jasan: protiv NEC-a Dinamo u nastavku nije znao gdje mu je glava, dok protiv Rijeke u dugim razdobljima jest, a razlika između “može” i “mora”, u duljim periodima, ipak, nije detalj za stručne seminare; u nju stane cijela (polu)sezona. I tu Kovačević mora dati odgovor, jer nakon šesnaest mjeseci rada, povjerenja i ulaganja igra ne bi smjela ostati vječita otvorena stavka Bobanova projekta. Odnosno: imaš ju ili nemaš. Jedno bez drugog ne ide.
Za Dinamo, kako god, ova pobjeda vrijedi, itekako, puno. Dinamo ju je trebao, Kovačević još više, a Stojković je opet bio čovjek koji je u presudnom trenutku bio taj. Ali ta dva pogotka ne mogu izbrisati sve što se ove jeseni događalo: Hajduk, Osijek, Europa… ostaju u retrovizoru, a novi ispiti čekaju. Stojković je, dakle, Dinamu donio bodove, Kovačeviću kisik i svima razlog za optimizam. U kontekstu Modrih, pitanje je: što ćemo sad? Priznati obojici zasluge, apsolutno, ali… Prva je štacija, dakle, prošla, ali koliko god Stojković bio važan za ovu pobjedu, nastavak priče ponajprije ovisi o treneru. Da, Stojković je riješio Rijeku – Kovačević mora riješiti Dinamo.
