Nije Dinamov trener Mario Kovačević tip trenera poput Rafaela Beniteza, koji je prije 15-ak godina na klupi Liverpoola nanizao 99 utakmica u kojima je u odnosu na prethodnu promijenio barem jednog igrača u momčadi pa taj niz prekinuo u stotoj. Svjestan je od početka svog mandata Dinamov trener bio da je standardizacija udarne postave jedan od njegovih glavnih zadataka, budući da je u ruke dobio potpuno novu momčad.
Tako je Kovačević i krenuo, u prvoj i drugoj utakmici (Osijek i Vukovar 1991) istrčalo je istih početnih 11 koji su zajedno na startu sezone imali naziv “Dinamovi udarnici”. Ta je momčad izgledala ovako: Nevistić – Valinčić, Dominguez, McKenna, Perez Vinlöf – Ljubičić, Mišić, Villar – Lisica, Beljo, Vidović. Nakon 8. kolovoza ta postava više nikad nije zaigrala zajedno, no zato jesu još četiri nove. Druga u sljedeće tri utakmice u kolovozu, treća u razdoblju od mjesec dana od 20. rujna, protiv Hajduka u Splitu, Fenerbahçea te Malmöa, četvrta krajem studenoga protiv Varaždina i Lillea te peta u prosincu protiv Gorice, Hajduka i Slavena Belupa.
Ukupno je Dinamo ove sezone odigrao 25 utakmica u tri natjecanja, a Kovačević je na travnjak izveo 17 različitih postava što definitivno nije velik broj. Da na raspolaganju ima sve igrače iz rostera i da je sutra pred njim finale Lige prvaka u kojem je naumio od početka koristiti svoje glavne adute, nije preteško pogoditi što bi Kovačević izabrao. Bila bi to momčad Filipović – Valinčić, Dominguez, McKenna, Goda – Bennacer, Mišić, Zajc – Bakrar, Beljo, Hoxha. Možda bi Godu uspio istisnuti Perez Vinlöf, iako je iskusniji Hrvat upisao pet startova više od mladog Šveđanina, a i zdravi Lisica bio bi određena prijetnja Bakraru. Tu je i Ljubičić, ali nakon kasnijeg dolaska, Zajc i Bennacer su s Mišićem stvorili trio u vezi kojeg njihov trener sigurno ne bi razbijao.
Zanimljivo je to što ta virtualna glavna Kovačevićeva momčad zajedno nije odigrala nijednu utakmicu ove jeseni. Niti neće, a, lako moguće, neće nikad. Jer, Filipović bi od siječnja opet trebao u sjenu, Livaković je klupski izbor za novu jedinicu ako se transfer uspije realizirati.
Za Lokomotivu nas čeka tek 18. Kovačevićeva varijacija na temu ove sezone. Dvojice Alžiraca nema, Bennacer i Bakrar spremaju se s reprezentacijom za Afrički kup nacija, što je otvorilo mogućnost da se ponovi postava koja je prošlog četvrtka šaptom na Maksimiru pala protiv Betisa. Soldo umjesto Bennacera u vezi, Topić umjesto Bakrara na desnom krilu, uz povratnika Godu na lijevog beka, ostalo sve isto kao u Koprivnici. No, Kovačević ima drugu ideju jer je uz Jakirovića, kojem ionako tijekom cijele polusezone nije dao ni minute, na put s mladom momčadi koju će Jerko Leko u subotu voditi protiv Newcastlea u Premier League International Cupu, ide i Noa Mikić.
Dečko kojeg nije bilo na mapi u prvih 19 utakmica u sezoni, a potom je bio starter u sljedećih šest, doživio je novu degradaciju nakon što je prošlog vikenda protiv Slavena Belupa loše ušao u utakmicu pa je zamijenjen već u 25. minuti. Svaka čast International Cupu, ali Dinamo pred sobom ima nešto važniju utakmicu u Zagrebu i logično bi bilo da prvi izbor iz zadnjih šest dvoboja, 18-godišnjak koji je iznenada ubačen u vatru i dobro je da nema i ozbiljnijih opeklina, bude u kadru za nju. Igrao ili ne. No, Mikić, eto, za Lokomotivu ne konkurira, nema prvog desnog beka Valinčića, nema niti Lisice s kojim se pokušalo krpati na toj poziciji, tako da je prostor za manevar smanjen.
Niko Galešić bi mogao biti taj, iako to nije njegova pozicija, ali sumnjamo da će se žaliti. Branič, 24-godišnjak, od mnogih prekrižen što se Dinama tiče, uspio je živ dogurati do Božića i s dvije solidne predstave na desnom bočnom (protiv Betisa i SB-a ušao umjesto Mikića), trener bi mu za kraj godine mogao dati bonus nastup. Galešić je samo jednom startao u prvenstvu ove sezone, nije bilo dobro u Vinkovcima s Vukovarom 1991, ali Lokosi bi mu mogli biti nova prilika. Osim ako Kovačević ne iznenadi…
