Prvi se čekao kao usporedba snage, ideja i ambicija. Drugi kao potvrda svega navedenoga. Treći je bio praktički prijelomnica sezone. A ovaj završni, četvrti, na kraju je ostao – stvar prestiža.
Jer, koliko god matematika pokušavala objasniti da derbi bez izravne borbe za naslov nema istu težinu, Dinamo i Hajduk već desetljećima funkcioniraju mimo logike tablice. Ta utakmica ne živi od bodova, nego od konteksta. Od podtekstova, rana, projekcija, identiteta. Živi od ideje da se u tih devedeset minuta ne pobjeđuje samo suparnika, nego i njegov svijet.
Dinamo – Hajduk, klapa četiri, posljednja ove sezone, zato i sada nosi posebnu draž. Fluid velike utakmice. Osjećaj da se igra nešto više od nogometa.
“Kada odlaze u Maksimir, nogometaši Hajduka osjećaju se kao da idu zubaru”, napisao je prije točno deset godina Tomislav Židak, u vremenu kada je Dinamov stadion za Bijele bio gotovo mitsko mjesto frustracije. Maksimir je tada za Hajduk bio ono što je nekad Camp Nou bio za većinu Europe – mjesto na kojem unaprijed gubiš dio samopouzdanja.
Deset godina kasnije, međutim, paradigma se promijenila. Hajduk je Maksimir od stratišta pretvorio u utvrdu. Pet uzastopnih gostovanja bez poraza, uz dvije pobjede i tri remija, nisu statistička slučajnost, nego dokaz promjene mentalnog sklopa. Bijeli danas u Zagreb više ne dolaze s osjećajem manje vrijednosti, nego s uvjerenjem da znaju i kontrolirati derbi. Hajduk sada traži i “pola tuceta” pozitive. Šestu uzastopnu utakmicu bez poraza u Maksimiru. Kao potvrdu smjera kojeg je na bijelu kartu iscrtao Gonzalo Garcia. Kao valorizaciju vlastite ideje, ali i samoga sebe, pogotovo u kontekstu činjenice da je, kako smo doznali ovog tjedna, upravo španjolsko-urugvajski trener danas najplaćeniji strateg SHNL-a. A taj podatak nije nevažan.
Garcia, naime, više od rezultata traži vlastitu validaciju pred novim sportskim direktorom, pred upravom, pred vlastitim projektom i punim Jugom. Traži potvrdu da je upravo on čovjek oko kojeg treba graditi još jedan novi Hajduk. Momčad koja bi sljedeće sezone napokon trebala ući u prvenstvo s jasnim postulatima igre, definiranom hijerarhijom i kadrom koji može stati uz bok Dinamu i Rijeci ne samo čistom emocijom, nego i kvalitetom. Pokušavao je ove sezone pronaći prostor za ideju kroz nepopularne odluke, tražio je ravnotežu, kako upariti romantiku i pragme, ali prečesto je ostajao bez odgovora na ključnome, na tablici. I zato je ovaj derbi nova prezentacija budućnosti. Svoje, hajdučke, ali i one – Marka Livaje…
U Dinamu, s druge strane, nakon preživljenih jesenskih turbulencija i kriza, stanuje mir. U kontekstu i derbija, godinama su Plavi imali “mr. derbija” na terenu: Eduardo da Silva, El Arbi Hillel Soudani, kasnije Bruno Petković – igrači koji su živjeli za velike utakmice. Ove sezone, međutim, novu derbi-figuru pronašli su na klupi. Mariju Kovačeviću okršaji s Hajdukom dugo su bili profesionalna noćna mora. Dok je vodio Varaždin i Slaven Belupo, protiv Splićana je imao jedan remi i čak šest poraza. Hajduk mu je bio Belzebub. No, otkad je sjeo na Dinamovu klupu, priča se potpuno promijenila. Dvije pobjede i remi protiv Hajduka, uz dodatna dva trijumfa i dva neriješena ishoda protiv Rijeke, pretvorili su ga iz trenera-projekta u trenera-autoriteta. Kovačević je u kratkom vremenu dobio ono što se u Maksimiru najviše cijeni – šampionsku osobnu iskaznicu.
Kovačevićeva ideja, ujedno, imala je neočekivane saveznike: Luka Stojković ostao je u Zagrebu samo zato jer je sam odbio zov petrodolara tijekom zime, dok je i koncept razvoja Diona Drene Belje u Dinamu tijekom jeseni nailazio na brojne stranputice odluka i statusa. A kada se proljetos otvorilo njima, otvorilo se i Kovačeviću, i Dinamu. Stojković je Dinamovoj dizelaškoj igri dodao turbo. Beljo se resetirao i počeo igrati na razini reprezentativnog napadača. Momčad je dobila vertikalu, ritam, bodove i tražena lica, a Kovačević platformu za vlastitu potvrdu. Isti procjep s potencijalom punog opsega tražio je i Garcia, boreći se i s nepopularnim odlukama, no Hajdukovu strategu vrata se nisu odškrinula, već – zalupila.
Slijedom svega, danas igraju i potvrda i ideja, sadašnjost i budućnost, dokazana vrijednost i potencijal, definiranje vizija povrh svega. Dokazani majstori (Livaković, Livaja, Rebić), potvrđene vrijednosti (Mišić, Zajc, Stojković, Beljo, Bakrar, Pukštas, Sigur…), potencijalne zvijezde (Valinčić, Vidović, Lisica, Silić, Hrgović, Durdov…), možda i oni koji dolaze (Zebić, Šunta, Gabrić, Brajković…), igrat će svoj derbi i pune tribine (stadion je rasprodan)…
Igrat će svi oni, od Zvonimira Bobana i Ivana Bilića, preko Kovačevića i Garcije, igrača svih kapaciteta, pritom, u derbiju koji bi trebao označiti kraj jedne ere. Igrat će, naime, posljednji puta posljednje sezone na stadionu koji odlazi u povijest, a maksimirski Quasimodo očekuje, prije ili kasnije, Poljud. Nove projekcije daju do znanja da bi derbi kakvog znamo u budućnosti morao biti bitno drugačiji, jer nove kulise, kao i ono što ih financijski prati, otvaraju neko novo, prosperitetnije doba. Stoga je ovo, na neki način, i spuštanje značajnog, gdjekad teškog, ružnog, huliganskog, provincijskog… svakakvog zastora na “majku svih derbija”.
Derbi kakav poznajemo uskoro će izgledati drugačije: možda urednije, možda bogatije, možda modernije. Ovo je, na neki način, spuštanje zastora na jednu eru hrvatskog nogometa. Eru koja je znala biti briljantna i ružna, romantična i huliganska, velika i provincijska istovremeno.
Upravo zato joj je derbi uvijek bio savršen odraz. A sada – the end.
