Spušten je zastor na Europsko prvenstvo u Njemačkoj i završilo je kako je i trebalo završiti. Najbolja momčad od samog početka na kraju je došla i do zlata. Kako je to dobro primijetio naš neuništivi kapetan Luka Modrić nakon remija s Italijom, koji je ujedno značio i hrvatski oproštaj od Eura, “nogomet je ponekad brutalna igra”. Da, nogometni bogovi nekad uspjehom nagrade momčadi koje to svojom igrom nisu zaslužile. No, kad se podvuče crta, u Njemačkoj su u konačnici ipak bili pravedni. Moćna Španjolska igrala je nogomet koji je stalno bio na razini više od svih ostalih sudionika i to je u finalu i potvrdila. Englezi stvarno nemaju za čime žaliti, kapitulaciju su potpisali pred suparnikom koji je bio osjetno bolji. I taj 1:2 poraz, što god oni mislili o tome, za njih je, prema prikazanom na travnjaku berlinskog Olimpijskog stadiona, dobar rezultat.
Mnogi su nezadovoljni kvalitetom prikazanog nogometa na Euru, slažem se, očekivao sam i sam više atrakcije, veličanstvenih poteza. No takva su vremena i takav rasplet nije nimalo neočekivan. Teško je igračima zadržati razinu igre nakon napornih sezona koje su imali iza sebe u klupskim redovima, neki i s 50-ak nastupa i to na najvišoj razini, u borbi za velike trofeje. Normalno je da dođe do pražnjenja, i psihičkog i fizičkog, izbornicima je iznimno teško igrače spremiti da pokažu najbolje što znaju. To je jednostavno tako, broj utakmica se stalno povećava, potrošnja je ogromna i rasplet cijele priče zbog toga sasvim predvidiv. Navijačima očito ne smeta, oni su na tribinama napravili rijetko viđen spektakl, stadioni su bili prepuni i u tom segmentu Euro u Njemačkoj bio je čaroban. No sama je nogometna igra neupitno patila i na to se na velikim natjecanjima očito moramo početi navikavati. Broj utakmica, s obzirom da je interes ogroman, a samim time i zarada, neće se smanjivati.
No da se može, može se, Španjolska nam je to zorno pokazala. Rijetko se događa da jedna reprezentacija na europskim i svjetskim prvenstvima svoj posao odradi na tako visokoj razini, da oduševi i navijače, atraktivnom igrom i potezima svojih nogometaša, ali i nogometnu struku discipliniranom igrom s tako malo taktičkih rupa. Španjolska je u Njemačkoj jednostavno imala sve. Pojam zaslužena pobjeda u nogometu često zna biti apstraktan, ali u ovom slučaju je kristalno jasan. La Roja je apsolutno zasluženo postala novi prvak Europe.
Španjolska je već dugo nedostižni ideal mnogim reprezentacijama po pitanju kontrole igre, držanja posjeda i automatike. No Luis de la Fuente ovu je generaciju momaka s Pirenejskog poluotoka doveo na još jednu razinu više. Španjolci su znali i patiti, doduše ne baš u čestim razdobljima igre, no kad bi ih suparnik pritisnuo, znali su što treba napraviti za odbijanje tih napada. Svojem ofenzivnom arsenalu su, pak, dodali nova ubojita oružja, dvojicu krilnih napadača kojima je išla lopta čim bi se otvorio i najmanji prostor. Španjolska nije dugo čekala, kao što je to bio slučaj ranije, već je što je češće mogla ubadala preko svojih čudesnih klinaca Laminea Yamala i Nice Williamsa. Njih dvojica apsolutno su otkriće Eura, iako smo i prije njega znali da se radi o vrhunskim talentima. No od talenta do pravog igrača često zna biti dug put, koji brojni nogometaši do kraja svoje karijere niti ne uspiju proći. Yamal i Williams su već u Njemačkoj napravili taj korak, jedan na prijelazu sa 16. na 17., drugi s 21. na 22. rođendan. Euro 2024. pamtit ćemo i po tome kako su zasjala dva nova španjolska nogometna dragulja.
Nastavi li Španjolska ovako, lako je moguće da nas čeka njena nova dominacija europskim i svjetskim nogometom, kao što je to učinila njihova prethodna zlatna generacija predvođena Xavijem Hernandezom i Andresom Iniestom, koja je od 2008. do 2012. osvojila tri uzastopna najveća natjecanja. Bude li La Roja na razini iz Njemačke, definitivno će biti i glavni kandidat za osvajanje svjetskog naslova za dvije godine u SAD-u, Meksiku i Kanadi. Možda smo na upravo završenom natjecanju prisustvovali rađanju nove sile, novog nogometnog imperija koji će godinama pokoravati ostatak nogometnog svijeta, ali jasno je da su pred De la Fuenteom sada novi ogromni izazovi. Pomisle li njegovi mladići da su svemoćni i potom polete, čeka ih vrlo bolan pad.
No, bude li sve išlo po planu, Španjolska će nas nastaviti oduševljavati. Ne zaboravite da su već na startu četvrtfinalne utakmice s Njemačkom ostali bez Pedrija, programiranog vođe ove generacije, veznjaka koji će, bude li sve išlo normalnim tokom, obilježiti sljedeće nogometno desetljeće. Nije bio problem, Dani Olmo preuzeo je Pedrijevu ulogu i odradio je veličanstveno. Olmo, koji je više Dinamov izdanak nego Barcelonin, još je jedan dokaz da se naš nogomet prečesto podcjenjuje. Olmo se afirmirao na hrvatskim travnjacima i s njih otišao u zvjezdane visine.
Kao tema se nakon finala poteglo i pitanje izbora Rodrija za najboljeg igrača turnira. Izbori su takvi, uvijek će biti onih koji se s njima ne slažu, nekome je bolji bio Yamal, nekome Olmo, Williams ili Ruiz. Ali kad odluku donese stručna UEFA-ina komisija u kojoj jednu od glavnih uloga ima Fabio Capello, teško ju je pobiti. Ono što sam mogu reći jest da ova Španjolska ima visoku ovisnost o Rodriju. Bez svojeg savršenog kotačića u sredini terena cijeli španjolski stroj sigurno ne bi tako dobro funkcionirao. Rodri nije atraktivan kao neki njegovi suigrači, ali je bio apsolutno neophodan za španjolsko osvajanje naslova. Bio najbolji ili ne.
Najavio sam prije početka turnira kako se nadam da će sudionici prve utakmice na Euru odigrane na Olimpijskom stadionu u Berlinu na istom mjestu i završiti turnir. Španjolska me nije razočarala, ali Hrvatska nije uspjela doći tamo gdje sam je se nadao vidjeti. Vatreni su se oprostili skoro tri tjedna prije finala, ali žal još nije prošla. S obzirom na prezentirani nogomet reprezentacija koje su otišle puno dalje od Hrvatske, ne mogu se oteti dojmu da smo mogli i morali više. Da protiv Italije nismo doživjeli tu “nogometnu brutalnost”, da smo protiv Albanije prije toga napravili što smo trebali napraviti, vjerujem da bismo se potom u nokaut fazi digli i opet svijetu pokazali koliko vrijedimo. No, eto, nije se dogodilo i ne treba očajavati. Bitno je dobro se odmoriti, sve analizirati i složiti plan za budućnost, jer nogomet ne dopušta duga osvrtanja u prošlost i žaljenja za propuštenim. S takvim razmišljanjem brzo možeš biti pregažen od onih koji gledaju naprijed. Euro je bio jedan promašaj nakon niza fantastičnih uspjeha, događa se to i većim nogometnim nacijama od naše. Nogomet ti stalno pruža nove prilike da se iskažeš i to priliku treba iskoristiti. Euro je prošlost, jesen u Ligi nacija budućnost i uopće ne sumnjam da će nas momci pod vodstvom izbornika Zlatka Dalića uskoro ponovno oduševljavati svojim igrama.