Jerko Leko mirno je pijuckao vodu iz plastične bočice dok je oko njega zavladala ekstaza s tri strane. Na travnjaku su igrači jurili u zagrljaj Dionu Dreni Belji i u trku stiskali šake, na klupi su, pak, članovi stručnog stožera skakali jedni po drugima jer su shvaćali da pobjeda jasno simbolizira ostanak na klupi, a navijači su na tribinama ekspresno zaboravili na depresiju koju su okusili u Velikoj Gorici prije sedam dana. Dok je pio vodu, pogled je fiksirao prema slavlju svoje momčadi kod kornera, kao da se istovremeno i hranio njihovom erupcijom oduševljenja, a kada su ga igrači pogledali, samo je rukama pokazivao prema travnjaku, pa i prema glavi. Tražio je mir i pamet u završnici.
Je li u njemu, ipak, “kuhalo” iznutra tijekom te scene?
– Možda da sam pio mineralnu vodu, onda bi bilo drugačije. Uzeo sam običnu vodu – šalom je i osmijehom započeo odgovor na naše pitanje nakon utakmice, ali se onda uozbiljio i nastavio – Odmah sam razmišljao o tome da smo poveli, da sada imamo igrača više i da ne smijemo dopustiti kontru. Mozak stalno radi. Slavit ćemo sada u autobusu.
Zaključak je to Jerka Leke – novoga trenera Dinama. Ako je i postojala dvojba oko budućnosti na maksimirskoj klupi, ona se do kraja raspršila u Varaždinu, kao kulminacija četiri dana za Dinamovu povijest. Prethodne nedjelje se probudio u Zmijavcima, a u (n)ovoj nedjelji je zaspao kao trener momčadi vrijedne 78 milijuna eura, koja brani dvije titule u Hrvatskoj, ali i u Europskoj ligi sanja novu povijest.
Igrače je pretvorio u motivirane i probuđene ratnike, koji nisu zaboravili igrati nogomet, samo su čekali gorivo, pa su pod njegovom palicom i uputama osvojili dva zahtjevna gostovanja i euforično zatvorili ciklus prije stanke za reprezentacije. U četiri dana se prezentirao kao fleksibilan, mudar i odmjeren strateg, koji je znao odabrati terapiju za Dinamove probleme u kratkom razdoblju, u kojemu nema vremena za drastične obrate i revolucije.
Ako je takve pothvate režirao u premijernim danima na Dinamovoj klupi, onda je opravdano nadati se da će trajnije donijeti promjena i iskorake. Ilustrirala je to i reakcija momčadi, koja je obilježila i najave utakmice u Varaždinu jer se isticalo da će igrači igrati – za trenera. I njegovu budućnost. Slavlje koje su režirali poslije golova u Engleskoj, a i u Varaždinu je, ipak, odisalo drugačijom energijom. To su temelji koje je Leko položio u svlačionici. Probudio je i zaboravljena pojačanja, igrače koji su (neopravdano) stajali i na marginama, a najveći doprinos su potpisali najvažniji asovi: Beljo kao neumorni egzekutor, Stojković kao nepresušan izvor energije i čarolije, a Mišić kao trenerova produžena ruka, koji je komunikacijom prije Sunderlanda usmjerio val optimizma prema Leki.
Trener je, ujedno, osvježenje i u komunikacijskom spektru. Vješto, jasno i izravno odgovara na pitanja, što je nerijetko zanemarena funkcija kod trenera, koji je isturena figura i najčešće je ispred medija, pa i njegove riječi oslikavaju sliku samoga kluba. Na medijskoj konferenciji poslije druge pobjede, novinari su mu isticali slavlja u Sunderlandu i Varaždinu, pa i čestitali, a i tada je spreman na šalu prekinuo njihovu misao i dodao: “Nemojte zaboraviti i Zmijavce”.
Dinamo je u Varaždinu zaključio tek prvu trećinu prvenstvene sezone, a u Europskoj ligi hvata nastavak avanture, ali uvodni kadrovi su obećavajući i pozitivni. Kada je i Mario Kovačević sjedao na Dinamovu klupu, javnost ga je polovično dočekala sa skepsama zbog činjenice da se nije susreo u radu s razinom koja ga čeka u Maksimiru. Jerko Leko, pak, poznaje Dinamo i iz igračke karijere, skupio je 59 nastupa za reprezentaciju, četiri godine igrao u Monacu, a u maksimirske dvore se vratio da raste iz juniorske momčadi do druge Dinamove momčadi, a zatim i do prve klupe. To je logična putanja, od koje se, ipak, očekivalo da će potrajati, ali u 15 mjeseci je prošao kroz tri različite Dinamove sfere i postepeno se penjao u hijerarhiji.
Kada se zbroje svi faktori, Jerko Leko je logična i ispravna opcija na Dinamovoj klupi, a za se posao izborio kroz – Dinamo.
