Prije nepunih godinu dana bio je na izlaznim vratima Maksimira, a danas na leđima nosi Dinamovu desetku. Između tih dviju točaka stalo je gotovo sve što jedna nogometna karijera može ponuditi u tako kratkom razdoblju: kritike, isključenja, dvojbe, odbijeni milijuni, pa trofeji, pogoci, priznanja i, konačno, očekivanja koja su rasla s njegovim statusom. Luka Stojković (23), međutim, i dalje je nogometaš čiji talent rijetko tko osporava, ali čiji se nogometni dometi, baš kao i idealna pozicija, još uvijek traže.
U međuvremenu je, eto, Dinamo promijenio trenera, on kod novoga, koji ga zna iz juniorskih dana, potvrdio važnu ulogu, a dok čeka taj reprezentativni poziv i osluškuje interese iz inozemstva, ostaje pitanje koliko je danas blizu igraču kakav je oduvijek želio postati. O svemu tome ekskluzivno smo razgovarali s 23-godišnjim Dinamovim veznjakom…
Luka, prije nekoliko mjeseci bili ste jedan od junaka Dinamove dvostruke krune, najbolji mladi igrač lige, nogometaš za kojeg su počeli ozbiljno zanimanje pokazivati inozemni klubovi. Danas, međutim, iza sebe imate još jednu prilično turbulentnu polusezonu, promjenu trenera, kritike, ali i velike europske utakmice. Imate li osjećaj da ste u tih nekoliko mjeseci dodatno odrasli kao nogometaš ili vas je sve što se događalo iznenadilo?
– Sigurno jesam. Iz svake pobjede, ali i poraza, želim naučiti i izaći bolji i jači. Mlad sam igrač, ali prošao sam već jako puno toga. Naravno da svi mi igrači želimo da nam karijera ide samo uzlaznim putem, ali nažalost, nije uvijek tako. Svjestan sam da početak sezone nije bio na nivou na kojem, prije svega, ja sam želim da bude. Imao sam, kao i cijela ekipa, sjajnu drugu polusezonu iza sebe i naravno da mi je želja da budem još bolji. Nije krenulo najbolje, ali nisam pokleknuo. To je samo motiv da moram raditi još više i još jače kako bih napredovao.
Saznao sam od trenera da ću dobiti broj 10. Rekao je da je to odluka kluba
Ovoga ljeta dobili ste Dinamovu desetku, broj koji na Maksimiru ipak ima posebnu težinu. Kako je uopće došlo do te odluke, tko vam je rekao da ćete je nositi? I što za vas znači činjenica da ste prije nepunih godinu dana praktički bili na izlaznim vratima kluba, a danas nosite broj koji su prije vas imali Mlinarić, Boban, Modrić, Sammir, Baturina…?
– Znam koja su sve velika imena nosila taj broj. Velika je to čast i odgovornost. Presretan sam kaj imam priliku nositi taj dres i dat ću sve od sebe da opravdam to povjerenje kluba. Saznao sam od trenera da ću dobiti broj 10. Rekao je da je to odluka kluba i stvarno sam počašćen zbog toga. Naravno da nisam to očekivao na zimu, ali vjerovao sam u sebe i znam da mogu još puno toga dati za klub za koji navijam otkad znam za sebe.
Proljeće ste završili s gotovo nevjerojatnim brojkama, a onda se na početku nove sezone činilo da ponovno tražite sebe. Bilo je utakmica u kojima se od vas očekivalo da budete prevaga, a vi ste, barem prema dojmu s tribina, izgledali kao da se povremeno mučite. Što se dogodilo? Je li vam bilo teže igrati kada više niste bili iznenađenje, nego čovjek od kojeg se očekuje da svaku utakmicu riješi?
– I ja bih volio da postoji jasan odgovor na to, ali mislim da ne postoji. Jedini odgovor na sve je: rad, rad i rad. Cijela momčad nekako je igrala toplo-hladno. Tako i ja. Znam da nisam dao ono kaj se od mene očekuje i, vjerujte, najveći sam kritičar samoga sebe. Zadnje dvije utakmice nekako smo svi prodisali. Vjerujem da će cijela momčad, pa tako i ja, nastaviti u tom ritmu.
A onda ste Rijeci zabili dva pogotka, Sunderlandu pogodak uz asistenciju, Varaždinu ponovno zabili. Može li nogometaš vašega profila živjeti od samopouzdanja više nego neki drugi igrači? Kod vas se, čini se, vrlo jasno vidi kada uživate na terenu, a kada ste opterećeni. Koliko ste u međuvremenu naučili kontrolirati vlastite emocije, a da pritom ne izgubite svoju nogometnu drskost?
– Ma jedna utakmica, jedan potez ili pogodak mogu biti presudni. Evo, nakon Rudeša sve je izgledalo “sivo”. Ljudi su očekivali da ćemo stradati u Engleskoj, ali evo. Jedna utakmica dovoljna je da nas sve prodrma. Da se sve promijeni. Svaki pogodak ili asistencija znače svima, pa tako i meni. Najvažnije mi je da momčad igra dobro i da pobjeđujemo. Ne zamaram se brojkama, ali opet znam da se od mene očekuju te brojke. Emocionalan sam dosta, ali svjestan sam da moram svoje emocije nekad bolje kontrolirati. Ne mogu bez njih jer to nisam ja, ali naravno da sve ima svoju granicu.
Nakon pobjede u Sunderlandu javno ste rekli da biste voljeli da Jerko Leko ostane Dinamov trener. To je posebno zanimljivo jer vas poznaje još iz juniorskih dana Lokomotive. Što Jerko Leko zna o Luki Stojkoviću, a da neki drugi treneri možda nisu znali? I koliko je za igrača vašega karaktera važnije imati trenera koji ga razumije nego trenera koji mu samo nacrta što mora raditi na terenu?
– Da, poznajem trenera od ranije i sigurno je to prednost. Na kraju, Jerko Leko igrao je u Dinamu, u reprezentaciji, u velikim klubovima… Prošao je sve što prolazimo sada i mi. I to se vidi. Vidi se od prvog dana kada je došao među nas. Naravno da je prednost i to što je on tu u sustavu i što već sve poznaje. To se pokazalo odmah. Vjerujem da ćemo s njim imati sjajnu suradnju i da ćemo napraviti sve da se vratimo na pravi put.
Ne mogu reći da je Jerko Leko donio nešto revolucionarno da nas promijeni, možda je najbolje kapetan Mišić opisao da je došlo do nekog zasićenja
Isti ste igrači protiv Rudeša doživjeli poraz nakon kojeg je Mario Kovačević smijenjen, a samo nekoliko dana poslije pobijedili Sunderland i Varaždin. Što se u tih nekoliko dana doista promijenilo? I koliko su za Kovačevićev odlazak odgovorni sami igrači, uključujući i vas?
– Naravno da smo svi odgovorni, pa tako i ja. Ne može trener biti jedini krivac. Ne mogu reći da je Jerko Leko donio nešto revolucionarno da nas promijeni, ali znate i sami da kod svake promjene trenera dođe do nekog pozitivnog šoka. Možda je najbolje kapetan Mišić opisao da je došlo do nekog zasićenja… Ne znam. Drago mi je samo da smo brzo reagirali nakon tog Rudeša i da smo se jako podigli. Čeka nas još puno posla i rada. Jako zahtjevan ritam nas čeka do kraja godine, ali idemo utakmicu po utakmicu. Vjerujem da imamo kvalitetu i da ćemo nastaviti rasti kao i prije ove pauze.
U Dinamu vas vide kao osmicu, iako nosite desetku i po mnogim karakteristikama djelujete kao izrazito ofenzivan igrač. Gdje se vi sami najbolje osjećate? Pritom ne mislim samo na poziciju na papiru, nego na prostor u kojem najviše možete dati. Smatrate li da ćete najveću razinu dosegnuti kao kompletan vezni igrač ili vam je potrebna sloboda kakvu klasična osmica katkad nema?
– Pa da, tu neku poziciju osmice ili desetke najviše volim. Igrati ofenzivno, iza napadača. Svjestan sam da svaka pozicija ima puno svojih zahtjeva, i ofenzivnih i defenzivnih. Pokušavam na svakom treningu pohvatati sve ideje i zamisli koje trener stavi pred mene. Želim iz svakog treninga izaći kao bolji igrač. U ovom sustavu u kojem igram naravno da imam puno zahtjeva na koje moram paziti, ali ne bih rekao da nemam slobode u igri.
U listopadu smo pisali upravo o vašoj transformaciji iz desetke u osmicu, može li se nogometaša nadograditi, a da mu se ne oduzme ono po čemu je poseban. Razgovarate li s Albertom Capellasom i trenerima o tome kakav igrač trebate postati za dvije ili tri godine? Postoji li konkretan plan vašeg razvoja, posebno u obrambenoj fazi igre, ili se vaša uloga uglavnom određuje prema potrebama momčadi od utakmice do utakmice?
– Razgovaram s puno ljudi u klubu. Zaista se svi trude da postanemo što bolji igrači. Naravno da najviše komuniciram sa stožerom, s kojim ipak provodimo najviše vremena. Naravno da je bogatstvo kada u klubu imaš imena kao što je Zvonimir Boban, koji je i sam imao veliku karijeru, i da ti svaki savjet od takvih ljudi može samo pomoći da postaneš još bolji.
Jedna je od zanimljivijih epizoda vaše karijere ona koju je javno otvorio Bruno Petković, tvrdeći da ste divlji, neškolovani igrač koji ne može igrati u Dinamu. Vi ste tada odgovorili da ćete se dokazivati na terenu, a u međuvremenu ste odbili transfer, osvojili trofeje, postali Dinamova desetka i jedan od najvažnijih igrača. Jeste li uopće ikada s Bobanom o tome razgovarali? I kakav je danas vaš odnos s predsjednikom, osjećate li njegovo potpuno povjerenje?
– Ma ne bih ulazio u to. S predsjednikom Bobanom imam odnos kao i svaki drugi igrač. Velika nam je potpora u svemu. Imali smo, naravno, nekoliko puta razgovore i uvijek mi je bio potpora. Osjećam da imam povjerenje kluba, pa tako i njega. Zaista se sjajno osjećam ovdje. Ipak je ovo moj klub i stvarno uživam ovdje.
Vratimo se na trenutak na prošlu sezonu, ali ne toliko na same crvene kartone, o kojima ste već govorili, koliko na ono što je iza njih ostalo. Jeste li se u međuvremenu promijenili ili ste zapravo isti onaj temperamentni Luka Stojković, samo danas bolje znate gdje je granica? Jer vaš karakter, pretpostavljam, nije nešto čega se želite odreći, ali s druge strane, upravo vas je taj karakter nekoliko puta prilično skupo stajao…
– Naravno da želim uvijek ostati svoj, ali neke stvari u životu treba mijenjati ili raditi na njima. Pričao sam već o tim trenucima i ne bih se sada ponavljao, ali kažem, iz svake situacije u prošlosti možemo samo naučiti i izaći iz nje jači. Ja mislim da sam to uspio, ali nisam završio s time. Moram konstantno raditi na sebi kako bih bio bolji igrač, ali naravno i čovjek.
U Dinamovoj svlačionici imate Mišića, Oršića, Ivanušeca, Zajca, igrače s velikim iskustvom, ali vi ste već postali jedan od onih od kojih se očekuje da preuzimaju odgovornost. Osjećate li da se vaš status unutar svlačionice promijenio? Možete li danas podignuti glas, nešto zahtijevati od suigrača, pa i preuzeti ulogu vođe, ili ste još uvijek onaj mlađi igrač koji prije svega sluša starije?
– Već sam s Dinamom puno toga prošao. Osjećam da imam povjerenje suigrača i da mogu pričati neke stvari. Ali naravno da to mogu i drugi. Uvijek ću, naravno, slušati kapetana ili starije igrače. To je normalno, ali osjetim da nisam više neki dječak koji je došao u prvu momčad jer ima talent, već da se od mene očekuju neke veće stvari i definitivno sam spreman na to.
Prošloga ljeta bili ste ponosni na reprezentativni pretpoziv, a danas, nakon dvostruke krune, desetke u Dinamu, dva gola Rijeci i sjajne utakmice u Sunderlandu, još uvijek čekate pravi poziv. Jeste li, barem u sebi, pomalo nestrpljivi? I što ste pomislili kada je Slaven Bilić objavio posljednji popis na kojem su bili neki vaši klupski suigrači, ali ne i vi?
– Nositi dres Hrvatske za mene je, naravno, najveća čast i ispunjenje snova. Vjerujem da ću svojim igrama to zaslužiti. To je jedini način. Naravno da je teško kad si blizu, a nisi tamo, ali to mogu zamjeriti jedino sebi. Jedino igrama, radom i trudom mogu zaslužiti taj poziv. Vjerujem da će, kad bude pravi trenutak, taj poziv doći. Ne smijem se opterećivati time. Drago mi je da su neki suigrači dobili poziv u reprezentaciju jer su to apsolutno zaslužili. Na meni je samo da uživam u nogometu, da uživam u igri koju volim najviše i to u klubu koji volim najviše. Sve ostalo vjerujem da će doći…
Prema onome što se može čuti iz reprezentativnih krugova, vaša napadačka kvaliteta nije upitna, ali postoje određene rezerve prema defenzivnim zahtjevima i vašoj ulozi u veznom redu. Jeste li o tome razgovarali s Bilićem ili nekim iz njegova stožera, znate li konkretno što vam nedostaje? I postoji li u vama osjećaj da se od vas traži da postanete drukčiji igrač kako biste dobili priliku u reprezentaciji, umjesto da poziv zaslužite upravo onim što vas čini posebnim?
– Današnji nogomet, posebno moja pozicija, zahtijeva da igram ofenzivno, ali i defenzivno. Naravno da sam svjestan da tu ima puno mjesta za napredak i, vjerujte, radim na tome. Razgovaram sa stožerom svaki dan i trudim se sa svakog treninga otići kao bolji igrač. Konkretno nisam razgovarao s izbornikom, ali vjerujem da ću, ako poziv dođe, razgovarati i s njim i da ću vidjeti kako mogu najbolje pomoći reprezentaciji.
Ljetos se spominjao Fulham, a nakon što ste prošle zime odbili odlazak u Emirate, danas ste u situaciji da Dinamo otvoreno govori o potrebi prodaje igrača radi financijske stabilnosti. Kako biste reagirali da sutra stigne ozbiljna ponuda, a kako čujem, ponuda ima ili će ih biti, ali da istodobno osjetite kako vas Dinamo želi zadržati do ljeta? I koliko je za vas važno da iz Maksimira jednoga dana odete kao igrač koji je ostvario sve što je želio, a ne kao nogometaš kojeg je klub u određenom trenutku morao prodati?
– Ne zamaram se transferima. Uživam u Dinamu i želim još puno toga dati klubu. Ne možemo uvijek utjecati na to kada moraš ići dalje, ali iskreno, trenutno sam fokusiran isključivo na Istru 1961.
Za kraj, imate 23 godine, Dinamovu desetku, trofeje, iza sebe tešku ozljedu i razdoblja u kojima vam nije bilo jednostavno. Reprezentaciju, ujedno, još čekate, a pravi europski iskorak tek je pred vama. Koliko ste vi, zapravo, zadovoljni Lukom Stojkovićem kakav je danas? I, nastavno i na prošlo pitanje, što vam je veća ambicija: postati igrač koji će ostaviti ozbiljan trag u Dinamu ili dokazati da imate kvalitetu za jedan od najvećih europskih klubova?
– Da, kad ovako kažete, mogu reći da sam dosta toga prošao, ali i da ima dovoljno vremena za sve. Zadovoljan sam i sretan da mogu igrati profesionalni nogomet, i to u mom klubu. Svjestan sam da ću kad-tad morati ići iz Dinama i naravno da želim ostaviti što veći trag ovdje. Što će biti u budućnosti, ne znam. Znam samo da, dok sam ovdje, želim uživati, davati sve od sebe za ovaj grb i učiniti sve da Dinamo bude ono kaj i mora biti – najveći i najjači klub.
