Početkom ožujka Mario Kovačević iskoristio je kup utakmicu s Kurilovcem za predstavljanje novog jata tinejdžera koji su se izlegli u inkubatoru Dinamove škole. Playmaker Sven Šunta i stoper Marko Zebić bili su tako starteri u 2-0 pobjedi za doskok u polufinale, dok su Patrik Horvat, Krešimir Radoš i Noa Mikić ulazili s klupe. Neikoliko dana kasnije svi su navedni igrači osim Šunte u niskom startu čekali derbi juniorske lige s Lokomotivom. Rezultat? Još jednom 2-0, samo ovaj put za ‘lokose‘ koji su se pobjedom osamili na vrhu tablice sa tri boda prednosti ispred plavih.
Nije novost da društvo s Kajzerice već izvjesno vrijeme ne pati od kompleksa u dvobojima s Dinamom i Hajdukom. Prošle godine su Lokomotivini juniori pod vodstvom Nikice Jelavića uzeli titulu državnog prvaka, uslijed čega je vodstvo kluba preselilo mladog trenera u svlačionicu prve momčadi, ali tranzicija je očito glatko prošla čim i nasljednik na klupi Ivan Parlov maršira prema naslovu. Ovo, međutim, nije tekst o dobro podmazanom pogonu s južne strane Save, nego o kaskanju Dinamove akademije čiji klinci trenutačno gledaju u leđa liderima u sve tri konkurencije. Dok su ‘lokosi‘ vodeći među juniorima, Hajdukova ‘dica‘ iskočila su na vrh poretka u kadetskom i pionirskom uzrastu.
Je li ovo signal da veliko preslagivanje škole prema nacrtima Alberta Capellasa negdje zapinje? Ovisno o tome kako gledate na proces odgoja igrača. Ako je cilj školovanja bezbolna regrutacija igrača u prvu momčad, onda se ništa strašno nije dogodilo jer nekolicina 18-godišnjaka ozbiljno kuca na vrata seniorskog sastava i tamo (stidljivo) zbraja minute. Ako je, međutim, poanta u građenju pobjedničkog mentaliteta od najmanjih nogu, onda priča španjolskog stručnjaka u Maksimiru može stati pod radni naslov ‘a capellas‘. Komorno nogometno pjevanje kojem fali dobre stare instrumentalne pratnje.
Za 25 tisuća eura mjesečne plaće, koliko prema našim izvorima 58-godišnjak ubire u Maksimiru, očekivali biste i ubrzanje proizvodne trake i značajan iskorak na polju kompetitivnosti mladih momčadi. Jer Capellasa je Zvonimir Boban ljetos angažirao kako bi standarde čuvene La Masije vjerno prekopirao u stvarnost najtrofejnijeg kluba u zemlji, čija je škola, uzgred rečeno, desetljećima slovila kao prestižna institucija u međunarodnim okvirima. Još konkretnije, to je trebalo značiti da će 18-godišnjaci ubrzo uskakati u seniorskih prvih jedanaest onako kako to iz sezone u sezonu čine golobradi ‘culés‘, jučer Pau Cubarsi i Fermin Lopez, a danas 18-godišnjaci Marc Bernal i Xavi Espart (zaobiđimo iz pristojnosti vanzemaljca Laminea Yamala).
Capellasov najznačajniji doprinos od dolaska u Maksimir ogleda se u afirmaciji dvojice samo uvjetno mladih igrača. Prvi je Sergi Dominguez, a drugi Paul Tabinas i za obojicu je valjalo platiti odštetu. Što u praksi znači da je Capellas diskretno zakoračio u zonu odgovornosti sportskog direktora, premda je Dinamo na tu dužnost imenovao Darija Dabca. Hoćemo li zbog toga u budućnosti svjedočiti nekoj vrsti maksimirske tvrde kohabitacije? Dabac se, prema insajderskim izvorima, ne treba plašiti takve vrste dvorskih borbi, ali razloga za brigu od rastućeg Capellasova utjecaja ima drugi važan čovjek. Nitko drugi do Mario Kovačević.
Nakon zagrebačkog poraza protiv Genka trener je morao na šamponiranje kod predsjednika, ali ponešto je na temu dekadentne i bojažljive igre tada imao kazati i šef škole. I to nije bilo prvi put da je Capellas intervenirao u sektoru trenera prve momčadi. Bio je blizu i kada je trebalo podijeliti neke važne instrukcije Luki Stojkoviću, dok je, tvrde upućeni, Kovačević cijelu seansu šutke odgledao. 50-godišnji trener je na koncu najužučniju kritiku za svoj rad morao odslušati prošlog vikenda, kada je pobjegavši Hajduku deset bodova praktično stavio ruku na šampionski pehar. Erozija njegova utjecaja u svlačionici je započela i na kraju balade neće biti iznenađenje ako bogatiji za dvostruku krunu već na ljeto napusti Dinamo. Natječaj za nasljednika Boban neće morati raspisivati jer Capellas je spreman…
