Ivan Buljan, jedan od najtrofejnijih aktera Hajduka (15), najprije kao prvotimac, zatim kao sportski direktor “bijelih”, odavno ne zalazi na Poljud, sasvim se povukao, daleko je od nogometnih zbivanja. Iko, kako ga i danas zovu od milja, živi svoj penzionerski život posvećen svojoj obitelji, u krugu prijatelja, najčešće s Tomom Milićem, svojim suigračem iz vremena zajedničkih nastupa za Mračaj iz Runovića.
Životna priča Ivana Buljana po svim kriterijima vrlo je zanimljiva, zapravo i dramatična, to kako je kao 18-godišnji mladić zakoračio na Stari plac, pa postao jedan od najvažnijih prvotimaca “bijelih” i standardni reprezentativac Jugoslavije, zatim uspješni igrač HSV-a i Cosmosa, onda sportski direktor splitskog kluba, na kraju i trener ovjenčan još jednim velikim trofejem – Superkupom Afričke federacije na klupi tuniskog kluba Étoile Sportive du Sahel. On je u međuvremenu početkom lipnja 2000. kazneno progonjen, zajedno s grupom čelnika Hajduka zbog raznih malverzacija, našao se i u istražnom zatvoru, ali je poslije dugotrajnog, za njega mučnog procesa pred Županijskim sudom u Splitu 2015., kada je oslobođen odgovornosti, doživio potpunu, prije svega moralnu satisfakciju.
Onda, odakle početi sa sjećanjima, čemu dati prednost, da li opisivati brojne trijumfalne trenutke igračke karijere, podsjetiti na burna događanja tijekom uloge funkcionara Hajduka ili ga zapitati o razlozima njegova otuđenja od nogometa? Ili iz te memorije, kako to često biva, skakati s jednog na drugi doživljaj…
Ipak, treba krenuti od početka, to kako je postao igrač Hajduka, jer tako je najlakše startati u prizivanje uspomena…
– Meni je kao dječaku balun bio sve… U Runovićima sam se stalno igrao s loptom, već u četvrtom razredu učitelj me poslao na trening Mračaja. I s petnaest i pol godina zaigrao sam za prvu momčad, za tu priliku falsificirali su mi datum rođenja, umjesto 1949. upisana je 1946. Igrao sam centarfora, nazabijao se golova…
Zanimljivo, nogometni suci su upozorili vodstvo Hajduka na nadarenog igrača, stigao je na Stari plac kod Ante Mladinića Biće, koji je vodio školu nogometa Hajduka i juniorsku momčad, pa se tada u njegovu natjecateljsku iskaznicu upisala točna godina rođenja. Tadašnji trener Dušan Nenković ubrzo je, poslije osvajanja Kupa 1967., priključio Iku prvoj momčadi i na opće iznenađenje navijačkog puka uvrstio ga u prvi sastav s brojem četiri, tada u ulozi veznog igrača (stoperi su bili Holcer i Žaja)…
– Sjećam se, jako dobro, tu utakmicu mogu, kazati i danas, na neki način proživljavam, naročito kad krene priča o mojoj karijeri. Dakle, debitirao sam protiv niškog Radničkog. Poveli smo s 1:0, onda su Nišlije izvele jedan slobodni udarac, s daljine, lopta je išla pravo meni na glavu, čuo sam povik: “Pusti je meni”. Povjerovao sam, mislio sam da je to povik od strane Holcera, a bio je to, dobro sam upamtio, neki Mitić, koji je zabio za 1:1. U poluvremenu sam ostao u svlačionici, sav shrvan kako sam ispao naivan…
Međutim, poslije petnaestak dana, na kraju jesenskog dijela prvenstva priređena je revijalna utakmica između dva sastava Hajduka. Praktično, radilo se o javnom susretu prve i druge momčadi. Najprije se došlo do sastava po izboru čitatelja Slobodne Dalmacije, dok je ostatak vodio trener Nenković. Logično, na temelju glasova navijača određena je najjača momčad (Hlevnjak, Nadoveza, Holcer, Vardić, Mušović, Ristić, Žaja…), Nenković je Buljana u svojem sastavu postavio u napadu, kao desno krilo… Dogodilo se da su navijači, protivno očekivanjima, bodrili tu hrpu rezervista i mladih igrača, koji su pobijedili s 4:1, uz dva gola Buljana.
– Ipak, Nenković je, bez obzira na ta dva moja gola, odlučio od mene stvoriti obrambenog igrača. I na tome sam mu beskrajno zahvalan, shvatio sam da kao napadač ne bih ostvario posebnu karijeru. A Dragan Holcer mi je ispričao svoj slučaj, njega je Nenković, u vrijeme dok je bio trener Radničkog, također prekomandirao s desnog krila u stopera, pa je uskoro zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije.
Buljan je najprije niz godina bio standardni prvotimac kao lijevi bek (kasnije u reprezentaciji je igrao na suprotnoj, desnoj strani). Upamćen je njegov gol, presudan za naslov prvaka, protiv Partizana 20. lipnja 1971. Na stadionu JNA domaćini su vodili čak s 3:0, bijeli su pod vodstvom Slavka Luštice izveli preokret, Buljan je u 88. minuti donio pobjedu, iskosa, bila je prava bombetina, od štange u branku… Logično, ajmo sada na proslavu prvaka poslije šesnaest godina patnje.
– Bilo je brojnih slavlja, ali niti jedno kao te 1971. Ne-po-nov-lji-vo. Najprije, ljudi moji, marš naših navijača od stadiona JNA pa do Terazija. Tada su im putem i Beograđani aplaudirali. A doček u Splitu baš nezaboravan, fešta je trajala danima… Onda ona završna parada protiv Olimpije… Na Starom placu svi, doslovno do jedan navijač, u bijelom. Jednostavno je, bili smo prava momčad.
To je faktički bio početak danas nezamislive dominacije Hajduka u Prvoj saveznoj ligi, tada među najjačima u Europi…
– Moram priznati, Ivićeva nadogradnja te momčadi bila je ključna, uz zamjerke na račun naših propadanja u Europi. Ivić se, na tim europskim utakmicama, u stvari učio. Trebali smo postići mnogo više od četvrtfinala u Kupu prvaka, premda je tu bilo vanjskih faktora. Na primjer, protiv PSV-a smo otišli na revanš s 2:0, a u Eindhovenu smo imali prilika, čudo jedno… Kad te lopta neće, sve je uzalud. Ipak, to kako je sudac Linemayer prešutio faul nad Šurjakom, mislim, petnaestak minuta prije kraja, za mene je bilo onda, pa do danas, nezamislivo. No, sada ne tražim izlike, primali smo pacerske golove. Pogotovo taj treći u produžetku, bilo je to neoprostivo.
Kad smo kod europskih šokantnih eliminacija Hajduka, logično je odmah se prisjetiti tragičnog ispadanja u četvrtfinalu Kupa prvaka 1980. protiv HSV-a. Poslije 0:1 u Hamburgu, nedovoljna je bila pobjeda od 3:2 u Splitu, na toj utakmici u glavnoj ulozi s Buljanom, ali u dresu njemačkog kluba. On je odmah poslije ždrijebanja u Rimu najavio da će protiv matičnog kluba, njemu najdražeg, ipak igrati punom snagom, kao istinski profesionalac.
– U prvoj utakmici nisam bio u sastavu, oporavljao sam se od bolesti. Nije nam bilo lako, znam da se Hajduk žalio na račun gola Hrubescha, to da je faulom izbio loptu iz ruku Ivana Pudara. Čini se da je tako i bilo. Na Poljudu mi je bilo baš vrlo teško, naslušao sam se prigovora kako mogu, neki su govorili kako se usuđujem igrati protiv Hajduka. Ponovio sam stotinu puta, odlučio sam igrati, između ostalog i zbog poštovanja prema treneru Branku Zebecu. Ostalo je možda nezapamćeno da sam, kao libero, ulazio u brojne duele, uvijek krajnje korektno, tako da nisam skrivio niti jedan faul. A poslije našeg prolaza u polufinale nisam dao oduška radosti…
Zahvalan sam prije svega Hajduku, kao klubu, ponosan sam na moj doprinos uspjesima “bijelih”
Buljan je i više navrata u svojim intervjuima naglašavao: Zebec je najbolji trener koji ga je u karijeri vodio. Uz konstataciju da je Hajduk s Ivićem u domaćim okvirima postigao “veličanstvene rezultate”, ali, po uvjerenju Buljana, “Zebec je bio vrhunski majstor, perfekcionist, često surov po svojim zahtjevima, nemilosrdan, pa i prema sebi, ali u biti vrlo korektan, pošten prema igračima”. Tu za Buljana nema dileme, to kako je “Zebra” savršeno pripremao utakmice, kako je vodio treninge, uočavao situacije na terenu, pravovremeno reagirao, “bilo je nezamislivo znalački”.
I sada ipak pitanje, kako je onda Hamburger izgubio do tada najvažniju utakmicu u povijesti kluba, finale Kupa prvaka 1980., protiv Nottingham Foresta i to poslije nego što je HSV u polufinalu deklasirao Real (0:2, 5:1)…
– Molim vas, Forest je i prethodne sezone osvojio Kup prvaka, u to vrijeme bili su moćna momčad. Šteta je da nismo uoči finala dobili poštedu, igrali smo u Leverkusenu, izgubili 1:2. Ozlijedio se Hrubesch, zaigrao je silom u finalu u drugom poluvremenu, ali bio je nemoćan. Ne volim izlike, već onda sam, začudo, shvatio kako, nažalost, nismo bili pravi, u stvari sva naša nastojanja svodila su se na borbenost. Zaista, baš šteta.
Ipak, Buljan je, ali kao trener, osvojio jedan prestižni kontinentalni trofej i to Superkup Afrike. Naime, preuzeo je treniranje tuniskog kluba Étoile Sportive du Sahel iz Sousse, kao nasljednik Brazilca Joséa Dutre dos Santosa, pobjednika Afričkog kupa kupova…
– Igralo se za trofej Superkupa protiv marokanskog kluba Raja iz Casablance, kojeg je trenirao Vahid Halilhodžić. Nisam imao vremena za prave pripreme, dobio sam dvije videokasete sa snimkama utakmica Raje, shvatio sam koliko su jaki. Opredijelio sam se za bunkerčinu. U prvom našem napadu gol, 1:0 za nas, bilo je drž‘ nedaj, branili smo se grčevito, a ono tup, 2:0. No, do kraja Marokanci su izjednačili na 2:2, odluka je pala s bijele točke, naš vratar je obranio tri udarca, pobijedili smo s 4:2.
Prirodno, po povratku na aerodrom u Tunisu bilo je ludilo oduševljenja, na putu do Sousse, tih stotinjak kilometara, momčad je pratila nepregledna kolona automobila i motocikala… Međutim, Buljan je, uz taj, u karijeri osvojio još 17 trofeja na koje zaista može biti zadovoljan.
– Zahvalan sam prije svega Hajduku, kao klubu, ponosan sam na moj doprinos uspjesima “bijelih”, premda sam doživio i neke nepravde, stoga i razočaranja. Držim da sam časno služio kao igrač i sportski direktor, jednom i kao trener. A to zašto i kako sam se udaljio od kluba ne bih otvarao. Generalno, posljednjih godina, rekao bih čak odavno, rukovodstva kluba nekorektno se odnose prema veteranima. Mnogi velikani, da ih sada ne nabrajam, faktički su odbačeni. Možda bih trebao prihvatiti da su došla nova vremena, to da im nismo potrebni, osim, kako je rekao jednom prilikom Dražen Mužinić, kad zauvijek odlazimo, pa se priređuju veliki ispraćaji.
Ali, kad je nagovoren, Buljan bez srdžbe, po svojem osjećaju “zagriženog hajdukovca”, bez obzira “što nemam uvida tko je tamo i kako na vlasti posljednjih dvadesetak godina”, nije zadovoljan, još manje sretan. Naročito prigovara na račun angažmana tolikih stranaca, igrača koji, po njemu, ne zaslužuju bijeli dres, pogotovo tolika davanja…
– Rezultati Hajduka sve govore… – zaključio je Iko, među najzaslužnijima u povijesti Hajduka.
U ovom preletu događaja nije bilo moguće ne osvrnuti se na tužnu i ružnu epizodu stradanja Buljana kao optuženika za novčane malverzacije iz kojih je izašao apsolutno čist.
– U meni je još uvijek mučnina, proživio sam sve to na najstrašniji način. Vjerujte, ubio bih se, da sam bio u prilici kada su me u lisicama odveli u pritvor, pa tijekom ta tri najstrašnija tjedna u mojem životu u zatvoru na Bilicama. Mojom velikom srećom bio sam u ćeliji okružen pažnjom, pritvorenici za neka nedjela poštedjeli su me, čuvali, hrabrili… Pokazali su se kao ljudi. A to da sam oslobođen, u prvom redu zahvaljujem se gospodinu Bogu, pa i sudskom vijeću. No, samo i jedino nevino optuženi mogu razumjeti svu muku koju sam proživljavao, zajedno s mojom obitelji i bliskim prijateljima, tijekom tih petnaest godina progona.
