Nacionalnu 2025. obilježila je krunidba kralja Tomislava, nogometnu 2026. krunidba trenera Marija, koji je dvadesetak godina od livada i “oranica” do trošnog Maksimira podučavao i vodio, dizao i gradio nogometaše i nogomet ne bi li s Dinamom osvojio naslov prvaka kao najveću nagradu i priznanje. Svoj životni Olimp. Prvi trofej zaborava nema čak i ako se na njega ne čeka koliko je trebalo Kovačeviću, kamoli čovjeku koji je vjerojatno nekad i pomislio da titulu u našem prvenstvu nikad neće imati.
Nije bio slavno igračko ime da mu prestižan posao padne s neba, iza njega nisu stali moćni menadžeri koji “šetaju” štićenike iz kluba u klub čak i ako nigdje ne naprave rezultat, nije ljubimac politike niti idol medija koji bi ga reklamirali i gurali, njega se nije pozivalo u emisije da komentira ligu i kolege, a nakon što se razbolio još je jednom ostao na nuli. Premda Varaždinu mora zahvaliti što mu je osigurao vrhunski medicinski tretman. Dok je radio u baroknom gradu ponetko bi spomenuo kvalitetan nogomet, međutim Dinamo, Hajduk, Rijeka, pa i Osijek birali su druge. U Koprivnici su komplimenti rasli, a onda je u Maksimir došao Zvonimir Boban.
Ne vjerujemo da bi bilo koji šef u Dinamu osim njega, “kraljevsko žezlo” ispunjeno biserima i dragim kamenjem, stavio u ruke Mariju Kovačeviću. Ekipa koja je prije Bobana vodila klupsku struku mogla je to napraviti već na zimu, a ne pikirati na Fabija Cannavara, ali dobro je za njega što nisu tako razmišljali. Boban mu je dao što Velimir Zajec i Marko Marić nisu mogli – miran start od prvog dana priprema, presloženu svlačionicu koju je daleko jednostavnije voditi, čvrstu podršku i kredit ako ne krene sve po planu. I široka leđa kad ih treba podmetnuti. Najvrjednije što je dotad napravio bilo je prvo mjesto u drugom razredu s Varaždinom i finale Kupa sa Slavenom Belupom. Iako je mnoge klubove vinuo u viši rang, to se na elitnoj razini ne broji jer takvih je stručnjaka svake godine o-ho-ho, i osim ponekog na lokalnoj sceni, nitko ih ne diže na pijedestal.
Dok pjenušac prska, Dinamo uživa u još jednom lijepom proljeću, a Kovačević ponosno čeka medalju oko vrata, nadajući se i drugoj u Kupu, ne treba zaboraviti jesenske hektike i besane noći. U nekom paralelnom svijetu, u kojem mu gazda ne bi bio Boban nego predsjednik koji donosi prosječne HNL odluke, možda bi se već tada šetao bez posla ili bi u Emiratima bježao od granata kao u sarajevsko doba.
Dinamo je počeo gaziti, a Željezna kupola pala je kao kula od papira
Šansu je dobio zato što je s Farmaceutima igrao nogomet koji ima ideju, glavu i rep, ali i hrabrost zbog koje je znao i poginuti od Dinama 5:0. Nije se zavukao u rov i nadao da će izvući živu glavu. Cijeli Dinamov milje na prvom je mjestu očekivao da Modrima vrati prepoznatljiv napadački stil na modernim temeljima s većim intenzitetom i kvalitetnim planom igre kako bi bili prebrzi, premoćni i previše točni za veliku većinu HNL suparnika te dominantnom kvalitetom suvereno osvojili titulu. To je posljednjih godina nedostajalo jer svaki čvršći blok za njih je djelovao kao Željezna kupola. Nakon što je posložio momčad koja se lani okupila, a tijekom sezone funkcionirala sve bolje, Dinamo je počeo gaziti, a Željezna kupola pala je kao kula od papira. Rivali imena Istra 1961, Gorica, Vukovar ’91, Osijek… čije su utvrde nekad bile pogubne, djeluju poput amatera pred premierligašem. Prvenstvo nije osvojio zato što je iznenada promijenio formaciju ili na prepad, niti stoga što su dva-tri asa solo dionicama okrenuli vodu na njegov mlin, učinio je to suvereno od druge polovice jeseni na najvrjedniji način – nogometom! Modri dugo nisu bili tako raspucani i “raspjevani”. Rekordi padaju ili su ugroženi, zaslužio je da mu na kraju Uprava stisne ruku s jednom rečenicom: “Kova, dobar posao!”
Primljen sa stigmom provincijskog trenera pokazivao je simptome čovjeka pristiglog iz male sredine, nije morao graditi samo momčad nego i sebe. To je proces koji traje jer osvojeno prvenstvo nije kraj misije. Mnogi će kazati da je druga godina najbolje ogledalo. Pojedine izjave, poput onih u Rijeci i Velikoj Gorici kako je upozorio igrače da će ih protivnik na početku drugog poluvremena stisnuti, kao i nedorečen i uplašen europski pristup, dio su adaptacije na veliki klub i njegov mindset, što je kao inteligentan čovjek ubrzavao, ali određeni je danak morao platiti.
Igru je unaprijedio, pojedine igrače podigao, prvenstvo osvojio, dodatno znanje stekao…
Godinu dana nakon što je odabran Kovačević nije samo trofejni nego i bolji trener, stekao je iskustva i spoznaje do kakvih se ne može doći dok ih ne doživiš, zgrnuo je zanatski kapital koji vrijedi jednako kao kruna jer otvara perspektive za nove uspjehe. Igru je unaprijedio, pojedine igrače podigao, prvenstvo osvojio, dodatno znanje stekao, zavrijedio je pohvalnicu i podršku, ojačao dijelom i autoritet, ali ne može izbjeći ni poruku – a sad Europa! Za tekuću sezonu HNL je bio prioritet, za sljedeću je to plasman najmanje u Europsku ligu, sa željom da bude Liga prvaka. Ujedno i obrana naslova. Kad smo lani pisali što od Kovačevića Dinamo traži, realizirao je jako puno. Za hrvatsku struku posebna je vrijednost što se radi o domaćem čovjeku na vrhu.
