Puno se prije derbija mozgalo kako će Garcia postići povratak Marka Livaje u prvih 11, odnosno najveće pitanje se odnosilo na to tko će od standardnih prepustiti mjesto kapetanu. Za to je vrijeme Urugvajac napravio sljedeću stvar: Ukomponirao je Livaju, Šegu, Rebića i Almenu u istu ekipu, a na klupi je završio Filip Krovinović. Rebić je, dakle, bio na krilu, Livaja u “špici”, a iza njega Šego. Potonji dvojac je kroz utakmicu mijenjao mjesta jer je Šegi draže biti bliže golu, a Livaja se uvijek volio malo izvlačiti na strane, u pozadinu. Eto zaigrali su napokon skupa Livaja i Rebić, a prije utakmice držali smo da je to ono što Garcia mora jer Dinamo takva dva “gema” – nema. Livaja je na terenu proveo 74 minute, a Rebić 86 prije no što su ušli Krovinović i Sanyang.
I na prvi pogled bi se reklo da Hajdukovi napadački asovi i nisu odigrali neku naročitu utakmicu. Zapravo, i nisu. Bili su neprimjetni i samozatajni, ali. Baš su njih dvojica “kuhali” u dva najkonkretnija dolaska Bijelih pred Dinamova vrata. Prvo je u jednom kontranapadu tijekom prvog dijela Almena htio lukavo podvaliti baš za Rebića ispred kojeg je uklizao Dominguez i tako spriječio oči u oči situaciju s Filipovićem, dok je u toj 68. minuti pao – gol Hajduka. A dogodio se tako što se prvotno Livaja izvukao na stranu, Raci ga dijagonalom pogodio “u trepavicu”, a ovaj prošao i poslao oštru loptu u peterac. Na nju su svi zakasnilo, ali je stigao Almena i poslao ju u peterac gdje je spremno reagirao Šego. To su, dakle, dvije najozbiljnije situacije koje su Bijeli imali u derbiju, uz onu Kalikovu neposredno prije gola Dinama.
Za ostalo se vrijeme može kazati kako od Rebića i Livaje “to nije bilo to” u najvećoj utakmici. Više se od takvih igrača očekivalo na takvoj pozornici, ali Bože dragi, nešto se valjda pita i protivnika. Dobro su, prvenstveno Mikić i McKenna, motrili Livaju i Rebića i za takvo što je u redu da prime čestitke. Hajdukov dvojac je bio u mnogim duelima, a nije ih baš puno dobio. S druge strane, mogu postojati i određena opravdanja za nešto tišu izvedbu.
Prvo, trebat će im neko vrijeme da profunkcioniraju zajedno. Ovo je tek treća utakmica koju su započeli od prve minute, a s povećanim minutama bi i njihova suradnja trebala biti bolja. Druga stvar, treba netko i donijeti loptu do Livaje u Špici i Rebića na krilu. Takve se situacije od Pajazitija i Sigura mogu nabrojati na prste jedne ruke, ali treba znati da je Hajdukov par zadnjih veznih bio opterećen navalama Dinamovaca, i više koncentriran na obranu. Ono što htjedosmo reći, Rebić i Livaja su kao bili među lošijima na terenu, ali su se i takvi našli u žiži događanja pri jedina dva ozbiljna dolaska Bijelih pred Dinamov gol. I to je ta vrijednost koju oni imaju. Uvijek će biti tamo gdje trebaju. I zato ih i dalje ova momčad Bijelih treba.
Ne smije i neće Garcia tek tako odustati od te kombinacije. Ako ni zbog čega, onda zbog onoga što Rebić i Livaja predstavljaju uglavnom golobradoj svlačionici Bijelih. Jedna njihova pozitivna prema tim mladićima vrijedi više od ičega, a dobro se to moglo vidjeti i kod slavlja Hajdukova gola. Livaja je uskočio u “hrpu”, dok je Rebić “samo” stisnuo šake. Detalji su to koji su mnogima možda i smiješni, ali zapravo su vrlo duboki. I znače ovom mladom Hajduku koji trenutno jest drugi, s bodom manje od prvog Dinama. Ali je itekako pokazao da mu zna “iskesiti zube” kada to treba napraviti.
