Niz od deset utakmica bez poraza prekinut je u Opus Areni, u susretu u kojem Rijeka zapravo nije ozbiljno zaprijetila domaćinu. Osijek nije morao igrati utakmicu života da bi došao do pobjede 1:0, bilo je dovoljno iskoristiti jednu situaciju i čekati da Rijeka sama ostane bez ideje.
Gostujuća momčad i ovoga je puta izgledala pristojno u prijenosu lopte, u postavljanju, u tome da dođe do zone napada, ali sve ono najvažnije nedostajalo je tamo gdje se utakmice lome – u završnoj trećini. Premalo udaraca, premalo pravih pokušaja, premalo osjećaja da gol “visi u zraku”. Sanchez je ovoga puta sav teret, za razliku od, primjerice, poraza od Vukovara, preuzeo na sebe; promijeniti sedam igrača u odnosu na prošlu utakmicu previše je i za sraz s nekim niželigašem, a ne prvoligaškim klubom neupitne kvalitete i renomea kojem “gori pod nogama” i koji se grčevito bori za svaki bod.
Nogomet se, na kraju, ne igra za dojam, nego za golove. Primljeni pogodak došao je iz prekida i druge lopte, iz situacije u kojoj je Rijeka brojčano bila u kaznenom prostoru, ali je izgubila fokus. I upravo takve detalje ozbiljne momčadi ne smiju dopuštati, pogotovo u utakmicama u kojima ne stvaraju dovoljno prema naprijed. Drugo poluvrijeme donijelo je još manje. Umjesto reakcije i pritiska, Rijeka je izgubila ritam, izgubila agresiju i djelovala kao momčad koja nema odgovor kada protivnik zatvori prostor i natjera je na improvizaciju.
Poraz u Osijeku nije tragedija, ali jest upozorenje. Rijeka ima kvalitetu, ima Fruka, ali ima i jasnu obvezu: postati opasnija, konkretnija i odlučnija u završnici. Jer u proljeće se ne dijele bodovi na temelju dojma. U proljeće se dijele na temelju golova.
