Ovakve utakmice stvarale su dramu, nekad do jutra. A ako bi se složilo nekoliko teških utakmica, kriza, loša igra, a sve eventualno završilo porazom u derbiju, ajde, bit ću realan, nastalo bi kompletno sranje…
Tako nam priča čovjek “iznutra”, trener koji je svojedobno prošao maksimirsku golgotu i vrlo dobro upoznao onu manje romantičnu stranu Dinama. Kada se nekoliko loših rezultata pretvori u niz, igra izaziva, s oproštenjem, mučninu, a onda još izgubiš od Hajduka, stvari eskaliraju tarantinovskom brzinom. Jedan potez, klik, pištolj, pucanj, metak, kraj. OK, malo karikiramo, ali znate sve. Mario Kovačević, barem zasad, kako stvari stoje, nije jedan od onih koji mašu na pozdrav. I ima smisla, valjda Uprava zna bolje. Ali kada pogledamo Dinamovu posljednju sekvencu, a tu ćemo ubrojiti praktički sve od početka sezone do danas, teško je pobjeći od dojma da su se problemi poprilično multiplicirali. I premda ih se klub, trener i momčad žele abolirati, u što ne treba sumnjati, dojam je, barem prema onome što gledamo, da još uvijek ne znaju kako. Štoviše, tri tjedna rada nisu donijela toliko željeni pomak, nego, eto – poraz.
– Vjerujem da smo dobro iskoristili tu pauzu – poručio je uoči derbija Mario Kovačević, govoreći o svojevrsnim mini pripremama.
Malo mira, rada, taktičkih korekcija, stvaranja Dinama koji će ponovno izgledati kao momčad s jasnom idejom. Plan – idealan. Poljud je, dakle, trebao biti trampolin, mjesto na kojem će se pokazati da je kriza ostala iza njih. Umjesto toga, derbi je ponovno otvorio praktički sva pitanja koja su se postavljala i prije stanke.
– Dobro smo se pripremili za derbi i poveli. Nismo baš ovako zamišljali utakmicu – kazao je nakon poraza Dinamov trener, priznajući da je njegova momčad bila nedorečena, tehnički neprecizna i nesigurna u posljednjoj liniji.
A onda je dodao još nešto:
– Ne bih rekao da je kriza. Mi radimo, imali smo 28 utakmica bez poraza prije ovoga.
Čekajte malo, rekli bismo, ali s 400 kilometara udaljenosti, samo dan ranije, nemojte se ljutiti, priznali ste da je vaš Dinamo nakon Vikinga upao u malu krizu. Sada, eto, nije. Dobro, možda trener ima neke svoje kriterije, možda u svlačionici vidi stvari koje mi izvana ne vidimo, no ako Dinamo nakon svega što se događalo posljednjih tjedana ipak nije u krizi, onda bi doista bilo zanimljivo čuti što se sve mora dogoditi da bi u nju ušao. Jer, priznati problem ne znači automatski priznati poraz, ponekad je u biti upravo suprotno.
Kako god, sada dolazimo do pitanja koje se nakon Poljuda više ne može izbjeći: koliko je zapravo sigurna Kovačevićeva pozicija? Prema informacijama kojima raspolažemo, Dinamov trener načelno je miran do zime, nema najavljenog ultimatuma, ili potvrde da je Anderlecht proglašen utakmicom odluke, a ni Zvonimir Boban, barem prema onome što zasad znamo, ne pokazuje namjeru da se odrekne čovjeka kojemu je dao povjerenje. Dapače, čini se da je skloniji strpljenju nego radikalnim rezovima. I to je legitimno. Uostalom, Dinamo je previše puta mijenjao trenere da bi potom shvatio kako je promijenio sve osim problema. Ali, ajmo biti realni, svako strpljenje ima svoju granicu. A Boban, koji je Kovačevića odabrao i iza njega stao, sada zapravo brani i vlastitu procjenu. Što nije problem dok god vjeruje da stvari idu u dobrom smjeru. Samo, idu li?
Nećemo biti nepravedni prema Kovačeviću, nije Dinamo od početka sezone igrao samo loše, nije baš svaka utakmica bila korak unatrag, kao što ni poraz na Poljudu sam po sebi nije dovoljan argument za smjenu, ali nakon mjeseci slaganja sustava i sastava ova momčad još uvijek nema dovoljno prepoznatljiv rukopis, kontinuitet i stabilnost, a sve je teže pronaći opravdanje za probleme koji se iz utakmice u utakmicu ponavljaju.
Zato možemo postaviti sasvim legitimno pitanje: što ako Dinamo ponovno podbaci? Što ako nakon tri tjedna pripreme, poraza u derbiju i još jedne europske večeri ponovno budemo govorili o istim stvarima? Hoće li Boban tada i dalje vjerovati da je problem samo u vremenu koje Kovačeviću nedostaje? Ili će se možda morati zapitati je li problem i u čovjeku kojemu ga daje?
Anderlecht se slijedom svega čini kao ključna točka. Kovačevićev Alamo.
