“Dok se osvrćem na sezonu koja je iza nas, ne mogu izbjeći usporedbu sa sezonom 1981./82., jednom od najvažnijih u povijesti našeg kluba”, pismom navijačima u novom broju klupske revije Velimir Zajec spustio je zastor na kampanju Dinamove trofejne berbe.
Od nekadašnjeg kapetana plavih i frontmana onog procvata iz osamdesetih prije biste očekivali da mu na ‘82. zamiriše sezona Dinamova proljeća otprije dvije godine, kada se klub demokratski legitimirao, sa Zajecom na čelu napokon se približio svojim navijačima, pa razdoblje tranzicije ubrzo ovjerio dvostrukom krunom Sergeja Jakirovića, ali ‘Zeko‘ ima razloge zašto bira sezonu 2025./26.
Ove sezone, baš kao i prije 44 godine, klub je nakon jesenskog kašljucanja do zime počeo pokazivati snagu zajedništva, kvalitetu momčadi i karakter pobjednika. Iz perspektive 70-godišnjaka koji je istrčao predsjedničku dionicu, pa se sklonio u zavjetrinu na mjesto počasnog predsjednika, u njegovoj su etapi odrađene pripreme za renesansu. Novi statut, nova uprava, novi arhitekt klupske politike Zvonimir Boban i potpuno rekonstruirana momčad sa čak 18 novih igrača predvođena novim trenerom.
Na onoj očiglednoj razini moguće je povući barem tri paralele sa sezonom ‘82. Za početak, s Mariom Kovačevićem na klupi Dinamo je kroz ciljnu ravninu prošao ležerno, osiguravši naslov na vrijeme, baš kao što je to učinio i s Ćirom Blaževićem u ono romantično doba. Premda su tri kola prije kraja fasovali porciju na gostovanju u Nišu, plavi su već na povratku prema Zagrebu, u travnju 1982. godine, počeli zalijevati titulu jer je Crvena zvezda kao jedini konkurent porazom u Osijeku i matematički izgubila izglede za titulu. Druga paralela tiče se zlatne kopačke: naslov se u Maksimir nakon 24 godine posta vratio i zato što je Snješko Cerin tada s 19 golova bio prvi strijelac yu-lige. Ni velikom Cerinu niti Dionu Dreni Belji, koji je upravo dignuo golgetersku letvicu u oblake, na kraju šampionske sezone to nije bilo dovoljno da se ukrcaju u avion reprezentacije za Svjetsko prvenstvo. Naposljetku, tu je i treća očita usporedba u vidu masovnosti članstva. Dinamo se u ovom trenutku hvali vojskom od 61 tisuće članova, što je za gotovo 20 tisuća više nego ‘82.
Na onoj manje očiglednoj razini Zajecova paralela ima smisla iz još nekoliko razloga. Temperamentom nebo i zemlja, i Ćiro Blažević i Mario Kovačević su Bosanci koje je nogometni Zagreb ispočetka držao na distanci, a oni su se navijačima, svaki na svoj način, malo-pomalo zavlačili pod kožu. Kovačević nije samo odradio posao i ispunio ciljeve, nego je sezonu zaključio u bodovnom prebačaju, kao trener čija momčad kupuje simpatije napadačkim nogometom. Kada konačno podvuče crtu pod maksimirsku inventuru, novinarskom ciniku Zajecova usporedba sa ‘82. ima smisla iz još dva razloga. I tada se Osijek spasio ostavši prvi iznad crte, a iz lige je kao i sada – pod Draženom Medićem to je odavno preraslo u tradiciju – ispao NK Zagreb.
Zanimljiv Zajecov hommage vremenu nogometnog zanosa i velikoj generaciji, koja je s Dinamovih leđa skinula stigmu dežurnog luzera, ipak pati od jednog nedostatka. Nakon 1982. došla je, naime, 1983. godina, kada je Dinamo na okupu imao ‘dream team‘ zreo protutnjati do dvostruke krune, ali je iznenada počeo gubiti elan i sigurnost na terenu. Ispao je odmah u 1. kolu Kupa europskih prvaka od Sportinga i titulu sljedeće godine prepustio Partizanu, darujući navijačima za utjehu Kup maršala Tita, a samo dvije godine nakon šampionske euforije čaroliji je u Zagrebu istekao rok. Ćiro Blažević već je bio na klupi Grasshoppersa, a Dinamo se do ciljne ravnine prvenstva dovukao kao dvanaesta momčad u poretku, jedan bod iza imenjaka iz Vinkovaca. Iza sezona nogometnog romantizma nastupilo je doba tvrdog realizma i potrajalo više sezona, sve dok se Zajec, Boban i pokojni Josip Kuže kao trener nisu našli u istom plavom vlaku krajem osamdesetih…
