Aktualni državni prvaci, nogometaši Rijeke, još jesenas su se neslavno oprostili od obrane naslova. Nakon lošeg ulaska u sezonu, u kojoj su čak tavorili i pri dnu, Riječani su se očekivano stabilizirali i pozitivnim su rezultatima krenuli prema gornjem dijelu ljestvice, da bi sad, uoči posljednje četvrtine prvenstva, držali treću poziciju sa 38 bodova, za koju će se u posljednjih devet kola boriti s Varaždinom (37), Istrom i Slavenom Belupom (po 36)…
Hajduk im na drugom mjestu bježi 15 bodova, a vodeći je Dinamo odmaknuo čak 25 bodova!? Na prvi pogled ta ljestvica izgleda nestvarno, posebno pogleda li se i kroz prizmu lanjske, iznimno neizvjesne sezone, u kojoj je Rijeka u posljednjem kolu osigurala naslov, iskoristivši sve Dinamove gluposti. Do tog je naslova, podsjetimo i to, Rijeka došla osvojivši 65 bodova, a za usporedbu, Dinamo sad, nakon 27 odigranih kola, ima 63 boda…
Previše je bilo oscilacija u igri Rijeke ove sezone, posebno u prvenstvenim dvobojima. I dok je za europske nastupe načelno dobivala pohvale, u domaćim je okršajima nerijetko nudila predstave znatno ispod željene razine, a sve je kulminiralo nedjeljnim, teškim 0:4 porazom u Velikoj Gorici. A samo tri dana ranije, Riječani su odigrali dobru utakmicu u Strasbourgu i 1:1 remijem korektno su se oprostili od Konferencijske lige. A onda je uslijedio iznenađujući prvenstveni potop…
I nije to bilo prvi put, Rijeka je ove sezone nerijetko oscilirala. Nakon dobre utakmice, europske ili domaće, uslijedio je osjetni pad, igrački i rezultatski, što samo govori da trener Victor Sanchez nije uspio stabilizirati svoju momčad. Nikad se, naime, ne zna kako će Rijeka izgledati na travnjaku u sljedećih 90 minuta, a ta je spoznaja neprijeporno najgora za svakoga trenera.
Zašto je to tako? Jedan od ključnih razloga svakako su Sanchezove mega-rotacije. Španjolac je trener koji voli „miksati” sastav, sklon je drastičnim promjenama izgleda svoje momčadi u samo nekoliko dana. To se dogodilo i u nedjelju u Velikoj Gorici, kad je na travnjak poslao čak sedmoricu novih startera u odnosu na sastav koji je remizirao u Strasbourgu. I gadno je „dobio po glavi”…
– Možda je razlog umor, imali smo teške utakmice i naporna putovanja u proteklom razdoblju – između ostaloga je rekao Sanchez nakon debakla protiv Gorice.
Možda… Ali samo možda. Prihvatimo li čak činjenicu da riječki igrači nisu navikli igrati u ritmu četvrtak-nedjelja (iako su ove sezone više od deset puta bili u takvoj situaciji!), odakle umor kod te sedmorice novih igrača koji su počeli velikogorički dvoboj? Putovanje svakako nije razlog, to je samo „tanki” izgovor za blamažu koju je trener sa svojim igračima priredio navijačima.
Problem zacijelo leži negdje drugdje. Iako su Sancheza neki nedavno čak promovirali u „najboljeg trenera lige” (s kakvim argumentima!?), dojma smo da strateg Rijeke griješi u nekim temeljnim stvarima. Ponajprije se čini da je podcijenio SHNL, jer mu se već nekoliko puta dogodilo da je pokušao do dobroga rezultata doći osjetno rotirajući sastav i u pravilu je loše prolazio. A to govori samo jedno – Sanchez nema realnu sliku o potencijalu i mogućnostima svakog svog igrača u svlačionici.
Rotacije su, nema tu uopće nikakve dvojbe, neminovne. Međutim, kad se promijeni više od pola momčadi, a rezultati su porazni, onda se javljaju brojni upiti. Jesu li, naime, baš svi ti igrači u svlačionici kvalitativno podjednaki, pa je onda gotovo svejedno tko će istrčati u početnoj postavi? Sanchez mora znati što može očekivati od svakoga pojedinca kojeg ima u kabini, za taj je posao dobro plaćen i odgovoran je za igru i rezultate. A Rijeci se oscilacije zbog silnih rotacija događaju (previše) često, nije to nimalo slučajno, nego je plod trenerove tvrdoglavosti i neprihvaćanja nekih činjenica.
Nisu, naime, svi igrači isti, niti su kvalitativno podjednaki, posebno ne u klubovima poput Rijeke, u kojima se izostanak jednoga ili dvojice ključnih igrača još kako osjeti. A Sanchez je to zanemario i vjerovao je da je, primjerice, Gorica neusporedivo lakši suparnik od Strasbourga i adekvatno tom (pogrešnom) uvjerenju poslao je na travnjak postavu koja zacijelo više nikad neće igrati zajedno. Jasno je da je tim potezom „razbio” i natjecateljski ritam svoje momčadi, o nekakvoj uigranosti i automatizmima u igri nije moglo biti ni govora, pa je sve rezultiralo ružnim porazom.
– Računamo na cijeli kadar i sve igrače koristimo u rotaciji. Želimo zadržati visoku razinu samopouzdanja u cijeloj momčadi, želimo da razina igre ne pada kad uđu novi igrači – nedavno je Sanhez pokušao objasniti zašto toliko rotira momčad.
I to je objašnjenje naizgled suvislo, međutim igre i rezultati u suprotnosti su s trenerovim željama, pa su oscilacije zapravo jedina riječka konstanta ove sezone. Što jasno govori da je velika razlika između objektivnih startera i igrača koji svoju priliku čekaju na klupi. A to Sanchez mora znati i u skladu s tim činjenicama mora sastavljati momčad.
Tvrdoglavo vjerovanje da su svi igrači koje ima u svlačionici podjednaki, dovelo ga je u ovu situaciju i zapravo je porazno da ne uči na vlastitim pogreškama, nego ih uporno ponavlja. Jer, čuda ne postoje, neće odjednom netko s pričuvne klupe zaigrati na, primjerice, Frukovoj razini. Vidjet ćemo stoga kakve će poteze Sanchez vući u zadnjoj prvenstvenoj četvrtini, pokazat će se je li izvukao neke pouke. Iako je taj trenerov rotacijski rulet već nanio golemu štetu klubu s Rujevice…
