Rijeka je, osim u onoj prvoj sezoni kada je Damir Mišković zajedno s Volpijem i fundacijom Social Sport spašavao klub od ponora i paralelno krenuo u potpunu reorganizaciju, kroz cijelo svoje “novo doba” živjela u svojevrsnoj sigurnosti Europe.
Treba se samo vratiti na sam početak – u sezoni 2011./12. Rijeka je završila kao 12. momčad lige koja je tada brojala 16 klubova, praktički na rubu potpunog rezultatskog i organizacijskog sloma. Već godinu kasnije uslijedio je ogroman iskorak: treće mjesto i dramatična pobjeda na Kranjčevićevoj u posljednjem kolu kojom je Zagreb poslan u niži rang, a Rijeka s bodom više od Hajduka i Splita izborila povratak u Europu. Upravo od tog trenutka počinje kontinuitet koji traje do danas – nikada ispod četvrtog mjesta, nikada bez Europe.
Koliko je taj kontinuitet zapravo snažan najbolje pokazuje učinak u posljednjih 13 sezona. Rijeka je u tom razdoblju osvojila dva naslova prvaka, čak šest puta bila viceprvak, uz tri treća mjesta i tek dvije četvrte pozicije – u sezonama 2021./22. i 2022./23., koje su ujedno i najslabiji plasmani u Miškovićevoj eri. Drugim riječima, i kada nije bila na vrhuncu, Rijeka je i dalje bila stabilno u vrhu. Upravo zato današnja situacija, u kojoj se ponovno otvara mogućnost da Europa izostane, ima dodatnu težinu.
Jer ne radi se samo o jednoj slabijoj sezoni, nego o potencijalnom udaru na same temelje modela koji je Rijeku držao konkurentnom.
“Katastrofa” u ovom kontekstu nije floskula. To je vrlo konkretna, mjerljiva stvar do koje se, svi se na Rujevici nadaju, neće doći. Prije svega financijska. Rijeka nije klub koji živi od velikih TV prava niti ima stabilan prihod od prodaje nekoliko desetaka tisuća ulaznica ili komercijalnih aktivnosti na razini koja bi amortizirala sportski neuspjeh.
Europa je godinama bila ključna stavka u budžetu – kroz izravne nagrade, ali i kroz neizravne efekte: koeficijent, veću vidljivost, lakšu prodaju igrača. Bez tih prihoda rupa u budžetu ne bi bila simbolična, nego stvarna i ozbiljna, što bi vrlo brzo zahtijevalo reakciju – rezanje troškova ili prodaju ključnih igrača.
U tom kontekstu treba biti potpuno jasan – Rijeka ne može “preživjeti” sezonu bez Europe na isti način kao neki drugi klubovi. Dinamo možda i može jer ima vlastiti ekosustav prihoda, europske zalihe iz prethodnih sezona i konstantan izlazni transferni potencijal. Hajduk europske neuspjehe već godinama amortizira kroz bazu navijača, marketing i članstvo. Rijeka toga nema u toj mjeri. Ona funkcionira kao precizno posloženi sustav u kojem je Europa jedan od glavnih izvora kisika. Kada se taj izvor makne, cijeli sustav mora se prilagoditi – i to najčešće bolno.
A tu dolazimo do druge, možda i važnije dimenzije – momčadi. Rijeka je godinama gradila identitet kluba koji je idealna stepenica. Ne finalna destinacija, ali dovoljno atraktivna da igrač iz inozemstva ili iz regije kaže “da”, upravo zbog Europe. Jer igrati kvalifikacije, pa makar i bez jamstva skupina, znači izlog. Znači mogućnost transfera, znači dodatnu vrijednost. Bez toga, Rijeka odjednom gubi jedan od svojih najjačih pregovaračkih aduta. U ligi kakva je SHNL, s infrastrukturnim manjkavostima, slabom posjećenošću i često upitnim uvjetima, Europa je bila ono “nešto više” što je radilo razliku. Bez nje, tržište se sužava, a profil igrača koji dolazi nužno pada.
To se ne odnosi samo na dolaske, nego i na zadržavanje postojećih igrača. Jer igrači koji danas nose Rijeku, pogotovo oni koji su na granici iskoraka prema jačim ligama, neće dugo čekati ako vide da klub gubi europsku platformu. U tom trenutku pritisak na prodaje postaje još veći, a pregovaračka pozicija kluba slabija. Drugim riječima, ne samo da će Rijeka morati prodavati – prodavat će pod lošijim uvjetima.
Posljedično, pada i konkurentnost momčadi. Jer bez Europe, ali i bez prihoda koje ona nosi, teško je zadržati postojeću razinu kvalitete. To znači ili prodaju onoga što vrijedi ili ulazak u novu fazu “rebuildinga” s mlađim i jeftinijim igračima. U prijevodu – korak unatrag. A u ligi gdje Dinamo ima dominantnu financijsku i organizacijsku poziciju, a ostali konkurenti osciliraju, Rijeka si teško može priuštiti luksuz nekoliko prijelaznih sezona. Svaka izgubljena sezona bez Europe povećava rizik da se klub trajno udalji od vrha.
Treći sloj priče je – Mišković. Njegov model upravljanja klubom godinama je bio balans između racionalnosti i ambicije. Nema rastrošnosti, ali ima jasan cilj – biti u vrhu i igrati Europu. Upravo taj kontinuitet rezultata davao je legitimitet cijeloj priči. Izostanak Europe prvi put bi ozbiljno testirao taj model. Ne nužno u smislu povlačenja ili odustajanja, ali svakako u smislu redefiniranja prioriteta. Jer ako nema Europe, onda se mora postaviti pitanje – što je cilj? Samo stabilnost ili ponovno hvatanje priključka? A to nisu iste stvari.
Treba pritom uzeti u obzir i širi kontekst. Hrvatska liga, kakva jest, ne pomaže klubovima poput Rijeke da premoste takve padove. Infrastruktura je i dalje problematična, prihodi su ograničeni, a tržište malo. Sve ono što neku ligu čini konkurentnom i atraktivnom – stadioni, tereni, publika, komercijalni potencijal – kod nas je često iznimka, a ne pravilo. U takvom okruženju Europa nije samo sportski cilj, nego i nužan alat za razvoj.
Zato je možda i najveći problem psihološke prirode. Rijeka je godinama gradila mentalitet kluba koji “pripada” Europi. Izostanak bi prvi put otvorio prostor sumnji – i unutar svlačionice i izvan nje. Kako reagirati nakon prve sezone bez Europe? Kako zadržati ambiciju? Kako uvjeriti igrače i navijače da je to samo kratkoročni pad, a ne početak silazne putanje? To su pitanja na koja klub do sada nije morao odgovarati.
U konačnici, Europa za Rijeku nije bonus, nego temelj. Ona definira budžet, profil igrača, ambiciju i percepciju kluba. Izostanak Europe ne bi bio samo “loša sezona”, nego potencijalni početak ciklusa u kojem se klub mora ponovno dokazivati, i to u uvjetima koji su daleko od idealnih. Zato ova borba za četvrto mjesto, za svaki bod, za svaku utakmicu poput one protiv Lokomotive, ima težinu koja nadilazi jednu sezonu. Ona definira smjer kluba u godinama koje dolaze.
I upravo zato se danas više nego ikad vidi koliko je tanka linija između kontinuiteta i pada. Rijeka je godinama hodala tom linijom vrlo sigurno, često i iznad očekivanja, ali nogomet ne prašta stagnaciju. Jedna sezona bez Europe može biti incident – dvije već postaju obrazac. A to je scenarij koji si Rijeka, s obzirom na sve što je gradila od one 2012. i povratka u Europu, jednostavno ne može dopustiti.
