Što se dogodilo u Dinamovoj svlačionici na polovici bitke u Varaždinu? Mario Kovačević tih je 15 minuta stanke etiketirao kao “pregrupiranje”, ali inicijator preokreta propustio je sastanak u poluvremenu. Dok je u svlačionici “modrih” na pauzi bilo dovoljno materijala za prigovore i galamu nakon prvog poluvremena – jer je maksimirska družina na teren istrčala bez energije i šampionskog garda – ključna karika u to je vrijeme već bila na travnjaku. Blokada u nogu je bila povod za rušenje blokade na terenu. Luka Stojković nije sudjelovao u “pregrupiranju”, nego je u to vrijeme na travnjaku lickao završne detalje za ulazak u igru u nastavku dvoboja, a netom prije toga je i primio injekciju protiv bolova.
Doza “painkillera” u nozi Dinamove “sedmice” je, očito, podsjetila njegove suigrače na ono što se od njih očekuje. Stojković je od prve sekunde odisao drugačijom energijom, onime što je gostima nedostajalo u Varaždinu u prvom poluvremenu, a zatim je počeo režirati famozne “trokute”, spajati linije, a jednostavna i konkretna rješenja, kao što je dupli-pas, efikasno su otključavala domaću obranu. Dokaz je servirao u 53. minuti: loptu je odložio Morisu Valinčiću i utrčao u prostor, desni bek ga je ispratio dodavanjem, a nakon što se sjurio u vakuum sredine terena i na sebe navukao suparničkog čuvara, Miha Zajc je sinkroniziranom kretnjom utrčao u rupu iza obrane i poentirao nakon Stojkovićeve asistencije.
Iako će treneri na nogometnom planetu nerijetko na medijskim konferencijama posegnuti za obrambenim mehanizmom i u startu odbiti epitete za pojedince – pa će tu poručiti “ne bih htio isticati igrače” – Mario Kovačević u uvodnom je komentaru ekspresno poručio:
– “Mali” Luka Stojković sve je digao u drugom poluvremenu, svi su bili bolji – poručio je Dinamov strateg na otvaranju druženja s novinarima poslije pobjede.
Ova rečenica jasno ocrtava njegovu ulogu u trijumfu na zahtjevnom gostovanju, koje je nakon prvog poluvremena mirisalo na kiks, ali je drugi dio ponudio i drugo lice glavnog pretendenta na titulu. Luka Stojković u ovakvom izdanju, koji je, čini se, iza sebe ostavio mušice i izliječio se od “dječjih bolesti” na terenu, jedan je od ključnih igrača maksimirskog kluba. Ovim smo riječima već ispunjavali medijske retke prethodnih tjedana, nakon što je odbio transfer na Bliski istok i, eto, potpisao najbolju odluku u karijeri jer konačno postaje jedna od udarnih Dinamovih snaga. Prostor mu se otvorio odjavom Dejana Ljubičića i raširio se ozljedom Ismaëla Bennacera, koji će još izbivati iz zapisnika, Stojković je zauzeo mjesto “osmice” u veznom redu pored Josipa Mišića i Zajca, a naročitu kemiju prezentirao je sa slovenskim igračem, kojemu je dvaput u osam dana servirao asistenciju i razrezao obranu.
No, nije ovo prvi Stojkovićev bljesak. Oni su već viđeni. Ipak, uslijedio je pad. Ozljede ili crveni karton(i). Sada, s 22 navršene godine, otvara mu se najveća prilika u (dosadašnjoj) karijeri jer u iduća tri mjeseca, do kraja tekuće sezone, ima potencijala profilirati se u uvjet bez kojega se ne može. U kariku bez koje se, eto, očito nije moglo u Varaždinu. I sada ju mora objeručke uhvatiti. Nogometu, ipak, trebaju i “divlji igrači”. Bez njih je nogomet prilično predvidljiv, dosadan i monoton. Kao i Dinamova igra u prvom poluvremenu u Varaždinu.
