Rijeka je protiv Hajduka odigrala utakmicu koja bi – vrlo lako – mogla predstavljati prekretnicu čitave sezone, ali i trenutak u kojem je Víctor Sánchez napokon uvjerio i posljednjeg skeptika da je pravi izbor za riječku klupu. Petarda na Rujevici nije tek rezultat, nije tek lijepa večer za statistike – to je taktički potpis, trenerska pobjeda i ritam momčadi koja je konačno “kliknula”.
U danu koji je započeo lošim vijestima – bolesti Petrovića i Jankovića, dvojice planiranih startera – Sánchez je reagirao hladne glave. “Volim raditi s pametnim igračima”, rekao je kasnije, objašnjavajući kako je momčad spremna mijenjati sustav i prilagođavati se u hodu. Upravo je to bilo ključno: protiv Hajduka se vidjelo da je Rijeka po prvi put ove sezone spojila ideju, energiju, intenzitet i realizaciju, a pored toga na terenu smo po prvi put od prve minute zajedno vidjeli dvojicu hitrih veznjaka različitih karakteristika – Dantasa i Vignata.
Manipulacija uvjetima, agresivan presing, maksimalno iskorištavanje grešaka Splićana kojima je svjesno prepušten jalov posjed – sve je bilo “u tonu”. Dok je olujni vjetar u početku prijetio odgodom, Sánchez je uvjete pretvorio u prednost. Njegova je momčad odmah uhvatila ritam, pogotovo u sredini terena gdje je ključnu rolu igrao Anel Husić.
Tu se krije jedna od zanimljivijih priča utakmice. Husić, koji je uskočio na poziciju zadnjeg veznog, odigrao je možda i najzreliju utakmicu u riječkom dresu. Nije to bilo spektakularno u smislu golova ili asistencija, ali njegova je igra bila temelj svega: čitanje igre, zatvaranje linija, stabilnost u prijenosu lopte, mirnoća pod pritiskom. Je li iznenadio? Većinu jest, Sáncheza – sigurno ne. Njegova odluka da baš njemu da odgovornost u ovakvoj utakmici pokazala se punim pogotkom i dodatno naglasila širinu kadra koju trener često ističe, a upravo je to vidio u Husiću.
A na drugoj strani – potpuno nadmudren protivnik. Hajduk je u ovu sezonu ušao s velikim ambicijama, stabilan, organiziran, efikasan, ali je na Rujevici izgledao nespremno i bez rješenja.
Izlazna rješenja Splićana bila su blokirana, linije dodavanja presječene, a svaka pogreška pretvarana u opasnost. Drugi pogodak pada upravo nakon takvog scenarija – izgubljena lopta, Fruk u punoj brzini, igrači se razmiču, lopta ulazi u mrežu. Treći pogodak isto tako – neodlučnost Hajduka, izvanredna reakcija Dantasa i Frukova hladnokrvnost pod gredu.
U konačnici, tih 5:0 ne govori samo o raspoloženju Fruka, Dantasa ili Vignata, nego i o činjenici da je riječki trener pripremio utakmicu u kojoj je svaki segment momčadi djelovao koordinirano, fokusirano i taktički zrelo. “Na kraju ćemo doći do rezultata”, poručio je svojim igračima. Ako je ova utakmica pokazatelj – takva tvrdnja više ne zvuči optimistično, nego realno.
Ipak, najveći dobitak za Rijeku leži negdje između linija. U dojmu da ova momčad napokon vjeruje u ono što radi. U energiji koja je u prvom dijelu sezone često nedostajala. U činjenici da Sánchez nije samo reagirao na probleme – nego ih je pretvorio u prednost. Bez Petrovića, bez Jankovića, uz olujne uvjete, protiv protivnika koji je na papiru i ljestvici bolji – Rijeka je odigrala utakmicu bez mane.
Naravno, jednu utakmicu ne treba pretvarati u mit. Trener je i sam oprezno upozorio – “duga je sezona”, a kontinuitet je ključna riječ koja visi iznad svake riječi o ovoj Rijeci. No ako postoji utakmica u kojoj se vidjelo kako izgleda njegova vizija – onda je to baš ova. I baš zato će mnogi Riječani nakon ove večeri imati osjećaj da njihov trener više ne traži put, nego da ga je pronašao.
A kako ga je pronašao? Pametnim odlukama, hrabrošću, vjerom u igrače i spremnošću da preuzme rizik. I time što je jedne teške, olujne, hladne, a na kraju nezaboravne riječke večeri – nadmudrio Hajduk i pobijedio sve sumnje.
