Rijeka je ušla u završne dane još jednog prijelaznog roka bez velike prodaje. Za klub koji je posljednjih desetak godina poslovni model dobrim dijelom gradio na stvaranju igrača, europskim rezultatima i njihovoj kasnijoj prodaji, to više nije podatak preko kojega se može tek tako prijeći. Posebice zato što ove sezone neće biti ni europske jeseni koja je posljednjih godina vrlo dobro punila klupsku blagajnu.
Posljednji put Rijeka je ozbiljno prodavala još u zimu šampionske sezone. Marco Pašalić otišao je u Orlando za oko 4,8 milijuna eura, Niko Galešić u Dinamo za 3 milijuna eura, a Ivan Smolčić u Como za oko 1,6 milijuna eura. Gotovo 10 milijuna eura u jednom prijelaznom roku. Upravo onakav posao na kakvom je Rijeka godinama gradila financijsku stabilnost i pritom još par mjeseci kasnije slavila dvostruku krunu.
Od tada je slavina praktički zatvorena. Nakon šampionske sezone Lindon Selahi i Nais Djouahra otišli su kao slobodni igrači, bez odštete je kasnije otišao i Stjepan Radeljić, a ovog ljeta dobile su se tek mrvice za Martina Zlomislića: prema Transfermarktu oko pola milijuna eura. Za klub Rijekinih mogućnosti to je premalo.
Prošle godine taj se problem gotovo nije ni osjećao jer je Rijeka imala ono što sada nema – ozbiljan europski prihod. U revidiranom financijskom izvještaju za 2025. evidentirano je oko 8,8 milijuna eura UEFA prihoda. Ovoga ljeta kvalifikacije su donijele oko 1,275 milijuna eura. Nije ni to zanemariv novac, ali razlika je golema.
Rijeka je tako praktički u isto vrijeme ostala bez dva izvora prihoda na kojima je godinama počivao njezin model: velike Europe i velikog transfera. A taj veliki transfer trebao je biti Toni Fruk.
Njegov ostanak sportski je odlična vijest za Matjaža Keka. Rijeka zadržava najboljeg igrača, hrvatskog reprezentativca i čovjeka koji jednim potezom može riješiti utakmicu. Financijski je, međutim, njegov ostanak debelo zakomplicirao cijelo ljeto. I nije riječ o tome da za Fruka nije bilo ozbiljnog interesa.
Kako neslužbeno doznajemo, priča s Wrexhamom bila je itekako konkretna. U igri je bilo oko 8 milijuna funti, a i na Rujevici su blagonaklono gledali na mogućnost realizacije takvog transfera. Wrexham je tražio igrača upravo Frukova profila, no njihov trener na kraju se odlučio za Engleza Calluma O‘Harea iz Sheffield Uniteda, kojega je velški klub platio oko 6,5 milijuna funti. Jedna ozbiljna mogućnost tako je nestala.
Druga je stigla iz Italije. Prema našim informacijama, Venezia je bila spremna ponuditi 5 milijuna eura odmah te još približno toliko kroz različite bonuse. A onda je mercato još jednom pokazao koliko malo treba da se sve promijeni. Bivši dinamovac i kapetan mlade reprezentacije Bartol Franjić ozlijedio je rame protiv Milana 28. kolovoza, a Venezia je odjednom morala mijenjati prioritete. Novi talijanski prvoligaš okrenuo se pojačavanju drugih pozicija, prvenstveno obrane, te je vrlo brzo doveo iskusnog Juana Jesusa.
Dakle, Rijeka nije cijelo ljeto čekala da netko slučajno pokuca na vrata. Postojale su konkretne mogućnosti za prodaju igrača koji je trebao biti najveći izvor prihoda, ali posao se zasad nije dogodio i malo je vjerojatno da će se do kraja prijelaznog roka i dogoditi s obzirom na destinacije gdje on još uvijek traje…
I upravo je tu najveći problem. Rijeka je praktički najveći dio očekivanog transfernog prihoda vezala uz jednog igrača. Ako Fruk ostane i nakon završetka prijelaznog roka, klub će svjesno prihvatiti financijski rizik u zamjenu za sportsku kvalitetu. Kek će time dobiti ogromno pojačanje za borbu za najviše ciljeve, sve ostalo ponovno će biti na Fruku, čija je trenutačna forma daleko od idealne. Klub, međutim, neće dobiti milijune koje je planirao. Naravno, Fruk do zime može odigrati briljantnu polusezonu i dodatno povećati svoju cijenu, ali može se dogoditi i suprotno. Ozljeda, pad forme, slabiji rezultati ili jednostavno drukčija situacija na tržištu. Vrijednost igrača nije novac sve dok transfer nije potpisan.
Treba pritom kazati da Rijeka zbog svega toga nije pred nekakvim financijskim slomom. Damir Mišković ima kapital i, bude li potrebno, može dodatno financirati klub i premostiti sezonu. Nakon izvrsne prethodne godine postoji i određeni financijski jastuk. No, jastuk služi da amortizira lošiju godinu, ne da postane novi poslovni model.
Jedno je može li Mišković pokriti rupu, a sasvim drugo treba li to ponovno raditi. Rijeka se posljednjih godina nije gradila tako da vlasnik na kraju svake sezone jednostavno dopiše koliko nedostaje. Model je bio jednostavan i vrlo uspješan: pronađi igrača, razvij ga, napravi rezultat, igraj Europu i prodaj. Zato je ovo ljeto upozorenje.
Može Rijeka jednu sezonu bez velike prodaje i bez europske jeseni. Mišković joj to može omogućiti. Ali dugoročno će se morati vratiti milijunskim transferima, redovitom europskom prihodu ili pronaći neki novi ozbiljan izvor novca. U protivnom će se prije ili kasnije morati smanjivati troškovi, a s njima i sportske ambicije.
U cijeloj priči možda je najveći paradoks upravo to što Rijeka iz pretprošle sezone ima dvostruku krunu. Osvojila je prvenstvo i Kup, imala nekoliko igrača tržišno vrijednih milijune eura, a još uvijek nije dočekala transfer koji će tu sportsku vrijednost pretvoriti u ozbiljan prihod. Fruk je ostao i Kek je na terenu puno dobio. Rijeka je financijski preuzela rizik.
Ako se do kraja prijelaznog roka ništa ne promijeni, više neće biti pitanje može li Mišković ponovno posegnuti u vlastiti džep. Može. No, puno je važnije koliko dugo Rijeka može funkcionirati bez onoga na čemu je godinama gradila svoju stabilnost – za riječke prilike velikih transfera i, tu i tamo, europskog novca.
