Kako se to ipak može u formaciji 4-3-3 pobijediti premierligaša na njegovu terenu, pa makar i trenutačno zadnjeg, ali premierligaša. Pa zar ne treba staviti petoricu u obranu, zbiti se u niski blok i tražiti kontre, zar to nije jedini način na koji Modri dolaze do bodova protiv suparnika iz Petice? Je li ipak vizija Zvonimira Bobana da Dinamo izgradi vlastiti stil koji bi ga, kad prevlada sve dječje i ostale porođajne bolesti, mogla dovesti do europskih visina, čak i ponovno četvrtfinala ili polufinala Europske lige, o čemu je predsjednik govorio, dobra i dalekovidna?
Boban je čvrst, bolje je i nekad istrpjeti nego pokleknuti kad dođe kriza, ako uspije u projektu koji provodi, bit će to unikatan slučaj u hrvatskom nogometu da u jednom klubu sve ekipe od U-8 do prve igraju nogomet na jednakim postulatima. Da, Dinamo tako igra već godinu dana, ali očito se vidi da to bolje klapa kod mlađih, koji se uče od početka igračkom izričaju po uzoru na Barcelonu, nego starijih koji imaju izgrađene neke druge navike. Boban od Dinama želi napraviti stroj koji melje i europske rivale.
Jerko Leko vodio je Dinamo II, dio je sustava, u jednoj utakmici demonstrirao je na koji način Modri mogu doći u Englesku, sačuvati mrežu netaknutom i dobiti 2:0. Kad je Dinamo fizički bio na razini, igrao je agresivno, puno trčao i pritiskao suparnika, lako je dolazio do šansi, nakon što je u tom elementu pao, i to treba biti tema, a ne formacija, povukao se u niski blok, no nije uveo trećeg stopera, umjesto Belje nije ušao obrambeni igrač nego drugi centarfor Prevljak, pokazao je da takozvana taktička fleksibilnost često nije ništa drugo nego dokaz da ti je srce u petama, a ne stručna vizija. Zašto ekipa koja se 80 minuta brani u 4-3-3, što je dakako često u defenzivi 4-5-1, ne bi tako mogla do kraja? Iako vjerujemo da trener Dinama ne bi dobio otkaz da u finišu susreta stavi još jednoga stopera kao skakača, ako bi protivnik uveo dodatnu devetku i sve karte bacio na centaršut, budući da to onda više i nije stvar igre nego bitke za očuvanje rezultata.
Improvizacija, kemijanje i ad hoc rješenja kod nas su jedini modus operandi za koji desetljećima znamo, a submisivnost pred europskim protivnicima iz jačih liga vrlo je česta pojava. Praksa da Dinamo u SHNL-u igra s četvoricom u obrani, a kad su protivnici imena poput Milana, Arsenala, Monaca, Bayerna, pa i takvih kao Sunderlanda, s petoricom, nekad zna donijeti europski rezultat u jednoj utakmici, čak i dvije-tri, ali je i dokaz da zapravo Europu ne igraš nego je nastojiš što bolje preživjeti. No, Dinamo koji Europu igra, koji je svoj, koji zna kako se braniti i kako napadati u svojem sustavu, kojeg svaki dan teše na treningu, ima se pravo, ako će imati odgovarajuće igrače, nadati i većemu nego što je dosad postizao. Kasnim europskim proljećima. Ako će za to imati igrače.
Mario Kovačević to je dobio u zadatak izgraditi, nakon 16 mjeseci bilo je jasno da je puzzle složio samo do pola, da za Europu nije našao prava rješenja, momčad je bila defenzivno propusna poput urušene brane, a razni kvazistručnjaci jedva su dočekali da u Hrvatskoj postoji trener kojem je od kluba određeno na koji način treba igrati kako bi ga maliciozno od prvog do zadnjeg dana podbadali. Jer, kao, kad bi se prilagodio, kad bi reagirao promjenom sustava igre, sve bi bilo bolje, da ne kažemo sjajno, jer nitko ne gubi, je li da, ako to napravi? Te nazovi stručne papazjanije dožive vrhunac kad se na izbornika okome zašto je odustao od 4-3-3, na čemu je Hrvatska sve izgradila, pa s Engleskom u Dallasu igra 3-5-2, a na trenera Dinama kako nema hrabrosti da umjesto 4-3-3, ili neke druge inačice s četvoricom u obrani i dva krila, što je jedino Bobanovo pravilo kao dugoročna strategija, okrene u nešto drugo jer eto to bi baš bilo fantastično. Daliću ne valja, ne, fuj, jako kiksa, ali isto bi Kovačevića spasilo? Ma nemojte…
Nakon Sunderlanda vjerojatno nitko neće reći da je Leko trebao staviti trećeg stopera, ali čim on ili netko drugi, tko već bude trajno rješenje, izgubi prvu utakmicu, javit će se “stručnjaci” s tom genijalnom umotvorinom. Spasonosnom.
Dakle, svaki sustav je dobar, ako ga dobro igraš. Leko je bolje zatvorio defenzivu od Kovačevića stoga što su veznjaci i krila odradili posao koji su trebali, a mogu i još kvalitetnije, a nije primio gol zato što je obrana manje griješila. OK, bilo je malo i sreće, no iz aviona se vidjela daleko veća čvrstina, pritom je Kotarski imao sedam obrana, ali kad je posjedovao loptu prema naprijed je mogao igrati ono što trenira. I bio je vrlo opasan. Bio je u prilici zabiti više od dva.
Svaka vrhunska momčad ima svoju igru, koju protivnici analiziraju i pročitaju, tako jasno i Dinamo, ali pročitati se mogu samo osnove jer kad nešto dobro igraš i imaš individualce čija imaginacija čini razliku, čitanje često ne pomaže. Zar jedan PSG nisu odavno svi pročitali? Osim toga, za poneki taktički potez iznenađenja postoji prostora unutar svakog sustava.
Pobjeda Dinama u Sunderlandu zato nisu samo tri boda i povratak iz krize, nego i potvrda puta kojim idu Zvonimir Boban i Albert Capellas, koji sustav implementira odgajajući i struku i igrače. Sad je ključno da ne pogriješe kod odabira trenera. Da je Kovačević to bolje napravio, manje bi problema i hrane za kritike bilo. Što, po drugim pitanjima, koja nisu vezana za sustav igre, ne znači da argumenata za kritike nema. Ima ih.
