Poslije predstave Marka Livaje u Puli protiv Istre 1961 napokon je i trener Hajduka, Gonzalo Garcia, morao priznati superkvalitetno izdanje kapetana i jedinstvenog golgetera „bijelih“ („Bio je vrlo dobar, dominantan na svim područjima terena“, uz dodatak: „Izvanredna izvedba Livaje, uživao sam ga gledati“), ali nije mogao odoljeti da na svoj način ne stavi opasku („Moram priznati da je bilo utakmica kada nisam imao taj osjećaj“).
I dok se pratilo to izlaganje trenera pred kamerama, vidljiva je bila Garcíjina izvjesna nevoljkost u odnosu na priznanje Livajina učinka, manifestirana kroz zamuckivanja uz želju da istakne igru kompletne momčadi, ali i drugih pojedinaca („Nije jedini Livaja bio na visokoj razini, Brajković je bio odličan, Pajaziti čudesan, zadnja linija dobra“).
Poslije svega se ipak može zaključiti ono što su brojni komentatori, osim novinarskih, pogotovo sa strane trenera, veterana Hajduka, posebno navijača: Livaja predstavlja vrhunsku klasu, momčad Hajduka s njim na terenu ima sasvim drugu dimenziju. Valjda je napokon taj dojam osvijestio i trener, pa je shvatio, došao do razumnog uvjerenja kako nema potrebe nadmudrivati se glede važnosti Livaje za „bijele“. Postalo je suvišno objašnjenje Garcije da je on taj „koji donosi teške odluke i postavlja igrače u momčad“.
Neizostavan je dojam: Livajina prisutnost na terenu za igru i učinak „bijelih“ predstavlja imperativ koji Garcia ne može, čak niti smije, dovoditi u sumnju. Odavno, doslovno se ne pamti da je u povijesti Hajduka jedan igrač bio toliko dominantan, baš nezamjenjiv, neophodan do te mjere da ga se trpi, čak i onda kada na pojedinim utakmicama njegove izvedbe nisu uzvišene. I to iz prostog razloga po kojem je Livaja, čak i u pojedinim njegovim kritičnim izdanjima, takav faktor koji je i tada u stanju svojim bravurama stvoriti presudni učinak.
Hajduk je debelo zastao za Dinamom u trci za naslovom prvaka baš zbog izostanaka Livaje iz sastava zbog kartona i ozljeda, ali i barem donekle načina tretmana od strane trenera, koji je glavnog igrača na pojedinim utakmicama puštao na teren, reklo bi se, na kapaljku, ostavljao ga na klupi, sa zakašnjenjem ga slao u igru.
Livaja je sa svojim grandioznim učinkom od 90 postignutih golova i čak 60 asistencija na 144 utakmice, od onog dodavanja Umutu Nayiru u 72. minuti za pobjedu nad Rijekom na Rujevici (1:0; 27. veljače 2021.), odnosno prvijenaca, golova za Kup protiv Zagreba (3:0) i Lokomotive u prvenstvu (2:0), u oba navrata u Zagrebu, dokazao koliko znači za momčad Hajduka.
Evo te liste postignutih golova: Istri 15, Slaven Belupu 12, Gorici i Lokomotivi po 11, Rijeci deset, Osijeku devet, Varaždinu sedam, Dinamu pet, Šibeniku četiri, Hrvatskom dragovoljcu i Rudešu po tri, od toga na Poljudu 46, te na gostovanjima 44 zgoditka. Nema druge nego nakloniti mu se, pogotovo na račun statističkog učinka po kojem je Livaja čak u 65 posto postignutih golova na Poljudu sudjelovao bilo kao strijelac, asistent ili s ključnim začecima akcija.
Što se tiče aktualnog prvenstva, u njegovih dvadeset nastupa bilanca kaže da je sudjelovao u 12 pobjeda uz po četiri remija i poraza, uz napomenu da je u 13 utakmica kao starter (osam svih 90 minuta, pet puta je zamijenjen) Hajduk pobijedio osam puta uz tri neriješene i dva poraza, te da je još sedam puta ulazio s klupe (četiri pobjede, jedan remi i dva poraza). No to apsolutno ne znači umanjivanje značaja trenera Garcije i njegove tipologije igre (bez Livaje četiri pobjede, jedan iks i dva gubitka), uz primjedbu, što treba podcrtati, da je Livaju uvodio u igru s klupe, uglavnom s fatalnim zakašnjenjima.
U preostalih osam utakmica u prvenstvu prava je prilika da trener Garcia pokaže sposobnost potpune integracije Livaje u sastav, što znači pronalaženja kompozicije za sljedeću sezonu. I svakako, od primarne važnosti, što je zadatak rukovodstva kluba, produženje ugovora s Livajom, najmanje za još dvije sezone, dakle do 2029.
