O hrvatskim igračima, apsolutno ne moramo pričati. Hrvatski treneri, nadalje, dugo su se borili da probiju barijeru, ali s vremenom su radom i strpljenjem izgradili status koji je počeo otvarati strana tržišta. No, što je s nogometnim radnicima? Konkretnije – sportskim direktorima…
Dojam je, općenit, da hrvatski nogomet na tome polju kaska. A ta funkcija iznimno je bitna, kroz suradnju i amortizaciju Uprave, biranja trenera, uspostavljanja skautske službe, traženja, stvaranja, dizanja i prodaje igrača. Doista, posla je preko glave. Ipak, lako se bistri zaključak da u tom procesu nedostaje strpljenja i sinergije, prije svega. Ako kao primjer uzmemo naša četiri najveća kluba, još je lakše zaključiti da je Rijeka – drugačija. Damir Mišković je, naime, dolaskom na mjesto šefa sportskog sektora instalirao Srećka Juričića, studioznog, konkretnog, mirnog čovjeka. Ubrzo se nakon kraja karijere za taj posao zainteresirao jedan „igrački penzioner“. OK, rekao je Juričić, dao mu je mjesto svog pomoćnika, usmjeravao i školovao, a kada je shvatio da je „mali“ spreman – Juričić se povukao na savjetničko mjesto, prepustivši mjesto Ivanu Manceu, o njemu je riječ, koji je postupno, bez preskakanja, bio spreman. I baš zbog toga danas je apsolutno najbolji sportski direktor stvoren u HNL-u. S obzirom na to da je u turskom Göztepeu već tri i pol godine, u zemlji gdje strpljenje ne možeš kupiti ni na Grand Bazaaru, jasno je da je uspio…
– U času kada sam prelomio da bih se time bavio, imao sam sreće otvoriti taj dio karijere pod patronatom g. Juričića, koji je ujedno bio i igrač, i trener, i sportski direktor, a pritom je Rijeka ponudila apsolutno adekvatno okruženje. A ta zdrava Rijeka održala se do danas. Naravno da su rezultat i prosperitet ključni, ali temelj su postavili Mišković, Juričić i Šćulac i on traje i danas. S time da je Damir davno shvatio gdje je jak, a gdje stvari treba prepustiti drugima – priča nam Mance, koji je, inače, dobio prijedlog novog ugovora i, ako ne bude velikih senzacija, ostat će šef sportskih operacija Göztepea…
Mance je, dakle, predvodnik, ali drugi se baš i ne trude slijediti taj primjer. Istina, probao je Mišković i s Robertom Palikučom, što nije bilo najbolje, ali nije dvaput ponovio grešku, potvrđujući da su za struku bolji ljudi kojima je to habitus i zvanje… Možda, ako se maknemo od „velike četvorke“, to zapravo radi – Istra 1961. Puljani su dali priliku i vrijeme, kao ključ, Dariju Dabcu, koji je danas u Dinamu, pa donekle i Darku Raiću-Sudaru, koji je prošao sve istarske kancelarije, prije nego je zauzeo mjesto prvog čovjeka sportske politike Rijeke, o čemu malo kasnije, ali pogotovo Saši Bjelanoviću.
Nakon epizode u „žderaču“ kadrova – Hajduku, naime, Bjelanović se odazvao na poziv s Aldo Drosine, a činjenica da je nekidan potpisao novi ugovor, koji će ga na poziciji zadržati preko četiri godine, doista je raritetna u hrvatskom klupskom nogometu. Na stranu „support“ Alavésa i Baska, ovaj 46-godišnjak tamo je izgradio sustav koji pronalazi igrače, koji se dodatno školuju, diže im se igračka i transferna vrijednost, nakon čega slijedi neminovna prodaja. Sve to u suradnji s trenerom. Konačno, Bjelanović je samo ove sezone stvorio dva igrača za Dinamo (Mateo Lisica, Moris Valinčić), ali i igrača (Dario Marešić) te trenera za Hajduk (Gonzalo Garcia)…
– Saša radi izvrstan posao u Istri, bez ikakve dvojbe, ali ako se maknemo od „velike četvorke“, ja bih napomenuo i Nikolu Šafarića, koji u Varaždinu radi dvostruki posao; stvara momčad, ali i rezultate i već drugu godinu zaredom je na pragu europskog iskoraka. To su sjajne stvari – ističe Mance.
– Mance je predvodnik, Rijeka je tu praktički sada već avangarda stvaranja sportskih kadrova, ali Saša pokazuje što znači povjerenje i strpljenje – reći će nam i Mihael Mikić, koji je svoju karijeru u tom sektoru morao početi stvarati – vani.
– Šteta, jer dugo razmišljam o toj temi; analizirajući, ali i temeljeći neki dojam na vlastitim iskustvima. Primarno, važan je proces, želja i volja da kreneš otpočetka, da si spreman biti na terenu, putovati, sugerirati. Kao skaut. Onda se vremenom dobiva više prilika, sve dok ne stekneš znanja: valorizaciju igrača, kontakte, upravljanje grupom, komunikaciju s Upravom, Akademijom, ali i trenerom. Jadan je sportski direktor koji nije birao igrača – dodaje Mikić. – Pritom pak, nakon usvojenih osnova, ključan je most s Upravom i drugim članovima visoke klupske vlasti, koji moraju shvatiti da su tamo kako bi omogućili provođenje vizije i projekta, financijski, realno, ali i bez uplitanja u transferne procese ili postulate nekog idejnog, zadanog okvira. Tu sve stoji ili pada…
U tom kontekstu, ako se vratimo na HNL, problemi se ne naziru, već – vrište: primjerice, Hajduk „miksa“ sustav, tražeći dobitnu kombinaciju s dokazanim stručnjacima, poput Gorana Vučevića (izgrađenog na tom polju u inozemstvu), Marija Stanića i Ivana Kepčije, ili Nikole Kalinića, kao svojevrsnih entuzijasta izgrađenih mreža i temeljnog kapitala znanja, a onda i serije stranaca (Jens Andersson, Mindaugas Nikoličius, Francois Vitali, sada i Robert Graf). Ako u priču ubacimo Mikićeve riječi, zanimljivo je da su posljednja dvojica (Vučević i sada Graf) stigli bez da je trener – „njihov“.
– Iako je Garcia po meni odličan kadar, stvaratelj vrijednosti i igre – dodat će Mikić.
Ni Osijekovi vlasnici ne znaju što bi: Alena Petrovića su „naslijedili“, pa dali kompletne ovlasti Nenadu Bjelici kao „menadžeru engleskog tipa“, koji je objedinio funkcije trenera i sportskog direktora, onda su doveli jakog stranca (José Boto), zatim vratili Petrovića, a sada, ipak, kako čujemo, mnogo bliža opcija za novog šefa struke sporta jest brat nove predsjednice Alexandre Vegh, mlađahni Gábor, nego Marko Babić, koji, prema našim saznanjima, na Opusu nije uopće razmatran za tu poziciju.
– Ne ulazim u odluke, ali mogu reći da je proces doista ključan, bez njega nema napretka. Klupski, rezultatski, individualno. S time da stalno moraš živjeti pod pritiskom stvaranja igrača i rezultata. Ne bih se složio da sportski direktori u HNL-u idu linijom manjeg otpora dovodeći strane ili starije igrače samo da opravdaju sebe, jer i igrači danas tragaju primarno za novcem, uz tržište koje detektira sve, a to je silno izazovno – otkriva tajne Mance.
Dinamo je, u kontekstu svega, „van konkurencije“, zbog „OPG-ovskog“ načina djelovanja, gdje su neki, a često i treneri, imali i prefiks v. d. sportskog direktora, iako je u naravi sve procese vodio Zdravko Mamić. Kada je, pak, došlo do promjene cijele paradigme, Marko Marić kao „prvi slobodni sportski direktor“ jednostavno je izgorio, no valja reći da su vatru palili i brojni ljudi s „katova“, gurajući svoje ideje bez preuzimanja odgovornosti. Dolaskom/povratkom Zvonimira Bobana, ustanovila se itekako potrebna spirala odgovornosti i vlasti, no u tome načelni šef struke Dario Dabac u biti je Bobanov pomoćnik…
Istražujući, zapravo, posve je jasno da su hrvatski radnici s ambicijom ulaska u taj sektor stvarani – vani: Mihael Mikić (Maribor), Goran Boromisa (Olimpija), spomenuti Goran Vučević (Al Nassr, nakon skautske epizode u Barceloni), Darijo Srna (Šahtar)… Na koncu, Boromisa je bio trener golmana u Akademiji Dinama, pa trener golmana u Olimpiji, tri mjeseca skaut i tada postaje sportski direktor sa 35 godina. U prvoj sezoni Olimpija je osvojila duplu krunu.
– Nije problem Akademija HNS-a, ona nudi adekvatnu izobrazbu, problem su klubovi – ističu naši sugovornici, čekajući promjene, pa i priliku. Ali dugoročnu i stvarnu, onakvu kakvu nude, recimo, Rijeka i Istra. Hoće li je dočekati, veliko je pitanje, no češljajući, konačno, arhivu, nije teško zaključiti da je od stranaca u HNL-u kao sportski direktor posao napravio jedino Mindaugas Nikoličius, i to daleko više u Gorici nego u Hajduku, gdje je procese preuzimao i Lukša Jakobušić. Ostali su, realno, bili prolaznici. Ne pišući epitafe Grafu unaprijed, zapravo čekamo stvaranje šireg i dužeg okvira procesa stvaranja i strpljenja – Hrvatima…
– Stvaranje takvih kadrova svakako je vezano uz novac, odnosno klubove koji mogu uložiti u skautsku službu, putovanja, a onda i njihovo upoznavanje s ljudima s tržišta itd. Ali, generalno, mislim da je tajna u sustavu, međusobnoj vjeri, koju, recimo, ja imam u Turskoj, gdje sam rekorder na poziciji na kojoj jesam, ali jasno i sreći. Put nikad nije linearan, ovisi o dosta toga, ali ako pričamo o hrvatskom kadru… Definitivno treba vjere, vremena, ali, ujedno, još uvijek neka velika igračka imena iz većih liga time si otvaraju prostor, iako, da nemaju igrački background, vjerujem da bi radili na benzinskim crpkama. Dugoročno vjerujem da ćemo doći na štilh, jer i ljudi unutar HNL-sustava, kao i ovi koji se probijaju vani, malo-pomalo otvaraju granice – zaključit će temu Mance.
