Najavu piše: Tomislav Juranović
Matjaž Kek svoju je momčad, slijedom četiri primljena pogotka u Koprivnici, nazvao “puding ekipom”. Mario Kovačević, nakon što je NEC Dinamu zabio četiri, ustvrdio je kako je “dobro da se na kraju nismo posve raspali”.
Ako ćemo biti realni, u te dvije izjave stane trenerska razlika derbija koji se u utorak igra u Maksimiru. Doista nije stvar u tome što je Kek nogometni genij, već je stvar kriterija – dok je jedan svoju momčad javno izribao, drugi je pronašao utjehu u činjenici da je poraz mogao biti – još teži. A baš je Kovačević trener koji za takvu “utjehu” nema pravo tražiti razumijevanje. Nakon ona četiri osječka komada, naime, stigla je iz Maksimira informacija koju smo prvi donijeli – Kovačevića se neće mijenjati, barem do zime, što se god dogodilo.
Slabosti na površini
I ona, eto, stoji i danas, premda je Dinamo u međuvremenu izgubio na Poljudu, iščupao Anderlecht u 90+6. minuti, razbio Slaven Belupo pa protiv NEC-a ponovno pokazao sve slabosti zbog kojih mjesecima raspredamo o igri, automatizmima, organizaciji. Ukratko, o onome što bi nakon šesnaest mjeseci trebalo biti vidljivo i bez povećala.
A Dinamu, Bobanu, Kovačeviću, Capellasu, kome god, u utorak dolazi Rijeka. Klub koji je na Maksimiru prvenstveno pobijedio samo šest puta, a na raznim terenima i u raznim natjecanjima potpisao otkaze čak šestorice Dinamovih trenera: Zajec, Gračan, Kranjčar, Petev, Jovićević, Krznar. Nogometna ironija, dakle, ima spreman scenarij, scena je slična Tarantinovoj “Mrskoj – sedmorki”, samo što je Maksimir unaprijed objavio da taj “plot” neće prihvatiti.
“Kova, dakle, ostaje”.
U redu. Ali, naše je pitanje sljedeće – što ostaje iza svega što Kova radi? Bez daljnjega, rijetko je tko pobornik smjene na prvi loš rezultat. Dinamo se tako godinama vrtio u krug, a Boban je prošle sezone podrškom treneru dobio dvostruku krunu, no ne može prošlosezonski uspjeh do unedogled biti odgovor na pitanje što Dinamo igra danas. Nije, naime, problem u porazu od NEC-a, nego u tome što se, nakon Osijeka, Poljuda i svih usputnih upozorenja, ponovno gledao Dinamo bez odgovora kada suparnik pritisne, ubrza, promijeni ritam.
S druge strane, Kek je Miškovićev “beton”. Nije nepogrešiv, niti Rijeka briljira, svjedoči o tome i koprivničkih 1:4, mnogi će reći da je njegov način upravljanja potrošen, da je “Magath” koji više ne prolazi, ali, opet, iza Slovenca stoje trofeji, odnos i autoritet.
Ne dolaze na izlet
Rijeka, takva Rijeka, ne dolazi na izlet, dva boda dijele je od Dinama i pobjedom ga može preskočiti, no cijena poraza nije ista: Rijeka ga smije izgubiti a da se ne ruši smisao Miškovićeva projekta, a Dinamo, s bitno skupljom momčadi, prošlosezonskom dvostrukom krunom i europskim ambicijama, više ne može prodavati priču o dobroj reakciji u sljedećoj utakmici. Pogotovo nakon ovosezonskih udaraca, nakon kojih u megdan ulazi, simbolično – plav.
Zato je imperativ na Dinamu. Ne samo rezultatski, nego igrački, sadržajno, kako god hoćete. Može Beljo opet zabiti u nadoknadi, mogu se tri boda upisati i bez dojma, ali tada će se samo kupiti novih sedam dana za ista pitanja. Boban, naravno, ima pravo vjerovati Kovačeviću do zime, pa i dulje, no time je preuzeo i odgovornost da Dinamova sadašnjost i budućnost ne ostane tek sigurnost jednog radnog mjesta, ideje i vizije koja se stalno spotiče, što više nije upitno, već točno. Ispada, eto, groteskno, no jedna poruka koju smo dobili ima smisla – u Maksimiru znaju tko će im biti trener u prosincu, ali ne znaju kakav će im Dinamo istrčati u utorak…
