Rijeka tone u HNL-u, rezultati su sve lošiji, pritisak raste, ali predsjednik Damir Mišković – šuti. Ili barem ne reagira onako kako je reagirao u sličnim situacijama ranije. I tu se otvara logično pitanje: zašto Victor Sanchez još uvijek ima kredit?
Jer ako se gleda isključivo liga, stvari su jasne. Rijeka je u slobodnom padu, s 11 poraza, s mizernim učinkom u zadnjih mjesec dana i s realnom opasnošću da završi sezonu s najlošijim plasmanom još od one turbulentne sezone 2022./23, ujedno i najlošije sezone u novijoj povijesti kluba. Sezone u kojoj je klub već do jeseni potrošio nekoliko trenerskih rješenja.
Tada je predsjednik reagirao brzo. Možda i prebrzo.
Dragan Tadić nije dočekao ni kraj ljeta. Nakon pobjede protiv Šibenika, remija s Goricom, poraza od Lokomotive i Slaven Belupa te ispadanja od Djurgardensa u kvalifikacijama Konferencijske lige, smijenjen je. Bez puno čekanja, bez filozofiranja. Klub je objavio sporazumni raskid, a momčad je privremeno preuzeo Fausto Budicin.
Ni nakon toga nije bilo puno strpljenja. Budicin je kratko trajao, pa je stigao Serse Cosmi. Iskusni Talijan, veliko ime, ali u praksi – kratka epizoda. Vodio je Rijeku u svega 12 utakmica, uz tri pobjede, jedan remi i šest poraza u prvenstvu, uz dodatni šok u Kupu protiv BSK-a. I opet promjena.
Tek dolaskom Sergeja Jakirovića stvari su se stabilizirale. Momčad koja je bila praktički na dnu ljestvice na kraju je dovučena do četvrtog mjesta i Europe, s 49 bodova i pozitivnim zamahom koji je vratio vjeru u projekt.
U tom kontekstu, Miškovićev današnji pristup djeluje drukčije. Jer rezultatski, Sanchez nije daleko od problema koji su ranije „glave koštali” njegove prethodnike. Dapače, u nekim segmentima situacija je i lošija. No razlika je u jednoj ključnoj stvari: Sanchez ima argument koji oni nisu imali. Europa.
Rijeka je pod njegovim vodstvom napravila povijesni europski rezultat. I to nije mala stvar. To je kapital. Sportski, ali i reputacijski. I vjerojatno najveći razlog zašto Mišković još ne povlači potez koji je u prošlosti znao povući puno brže. Drugi razlog mogao bi biti ugovor.
Sanchez ima potpis na dvije godine, s važećim ugovorom i za sljedeću sezonu. U takvim okolnostima, potencijalni raskid znači i financijsku obvezu. Koliko ona iznosi, nije nam poznato, no sigurno nije mala za hrvatske okvire. Otpremnina nije zanemariva stavka, pogotovo u trenutku kada klub mora balansirati između ambicija i realnosti. Nije prvi put da upravo financijski aspekt usporava odluke koje bi se možda inače donijele brže.
No, postoji i treći sloj priče.
Mišković ovaj put možda ne gleda samo rezultat, nego i širu sliku. Sanchez nije trener koji je „pao s Marsa”. Došao je s titulom prvaka Slovenije, s iskustvom i s jasnim CV-jem. Ironično, upravo je s Olimpijom u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu razbio Rijeku s 5:0, što je i bio jedan od razloga zašto je kasnije doveden.
Drugim riječima, u njega se vjerovalo kao u projekt bez obzira na to što je i Sanchezova povijest kazivala drugačije, da se u svojoj trenerskoj karijeri praktički nigdje nije zadržao duže od jedne sezone. I možda se još uvijek vjeruje.
Jer ako se makne fokus s HNL-a i pogleda šira slika, Rijeka ima finale Kupa i još uvijek realne šanse za Europu. Sanchez je sam govorio o 64 posto vjerojatnosti kroz prvenstvo, uz dodatni „backup” kroz Kup. Doduše, bilo je to prije poraza u Varaždinu… Kako god, na papiru sezona još nije izgubljena. Ali teren polako ruši tu priču.
I zato Miškovićev „mir” postaje zanimljiviji od samih rezultata. Jer on inače previše ne čeka. Povijest pokazuje da je znao rezati brzo, često i bez previše kalkulacija. Tadić, Cosmi, primjeri su tu. Čak i u situacijama koje nisu bile ovako duboko u sezoni. Zato je ovo danas gotovo iznimka. A svaka iznimka traži objašnjenje.
Je li to nagrada za Europu? Je li to strah od još jedne turbulentne sezone poput 2022./23.? Je li to financijski oprez zbog ugovora? Ili je to jednostavno odluka da se ovaj put ide do kraja, pa što bude? Možda pomalo od svega.
No ono što je sigurno jest da Sanchez više nema puno prostora za pogreške. Kredit koji ima nije beskonačan, bez obzira na Europu i bez obzira na kontekst. Jer ako Rijeka sezonu završi bez trofeja i bez Europe kroz ligu, onda će i taj europski uspjeh brzo pasti u drugi plan. A tada će i Mišković, po starom obrascu, morati reagirati.
Pitanje je samo: hoće li to učiniti na vrijeme ili tek ako i kada sezona već ode u nepovrat?
