U Amazonovu serijalu ‘All or Nothing‘ za sezonu 2019/20 nekadašnji Tottenhamov menadžer – izvjesni Jose Mourinho – podučava svoju najveću zvijezdu da je Premier liga vrh vrhova, ali nešto ipak nedostaje.
“Svijet gleda na engleski nogomet s nevjerojatnim respektom, ali i dalje drži da su filmske zvijezde ovog sporta raspoređene u nekim drugim zemljama. Tvoj status moramo graditi u ovom pravcu”, kategoričan je Mourinho.
“To je i moj cilj, ali kada si u klubu poput Tottenhama, premda smo bili jako dobri, ja sam također bio vrlo dobar, to baš i ne ide lako. A ja želim biti Ronaldo, Messi…”, prihvatio je izazov Harry Kane.
Ili preciznije rečeno – izazov je prihvatio s odgodom od tri i pol godine kada je napokon osvijestio činjenicu da sa ‘spursima‘ može osvojiti jedino naslov prvog strijelca Premier lige. Kakve god privatne medalje čuvao u kućnoj riznici, nogometaš bez prestižne klupske srebrnine u biografiji nema izgleda u borbi za Zlatnu loptu. Harry Kane je, dakle, zakoračio na sljedeću razinu, u društvo Messija i Ronalda, tek kada je 2023, godine potpisao za Bayern u transferu vrijednom 120 milijuna eura. Tri ljeta kasnije, nakon 159 golova u 156 klupskih utakmica, bogatiji za dva bundesligaška trofeja, jedan DFB-Pokal i dva njemačka Superkupa, Kane je podignuo Zlatnu loptu France Footballa.
Nije nevažno u ovom mozaiku da Kane nije samo stroj za golove, kojeg bi krilni igrači napunili žetonima, a on bi onda serijski tresao mreže. U Münchenu i reprezentaciji obožavaju ga zbog inteligencije, nesebičnosti, pregleda igre. Na kojem god dijelu terena da se zatekne, koliko god situacija bila škakljiva, Kane redovito djeluje kao igrač s najboljim rješenjem. On iz svakog suigrača izvlači ono najbolje i podiže vrijednost svakoj momčadi za koju nastupa.
Premda je prvi engleski laureat nakon 25 godina, kada je Ballon d‘Or pripao Michaelu Owenu, u ponedjeljak navečer nisu samo Englezi bili sretni zbog ovakvog raspleta. Do posljednjeg trenutka bilo je neizvjesno, jer kao i obično ‘hype‘ oko zvijezda Barcelone i Reala Madrida prijetio je da marketinški interes pojede nogometnu logiku, ali na koncu je zastor na londonsku ceremoniju spušten uz opći osjećaj da svemir vraća stvari u ravnotežu. Harry Kane možda i nije najbolji nogometaš na svijetu, ali ovu je nagradu svakako zaslužio. Pritom se zgodno namjestilo da je trofej najboljeg svjetskog nogometaša primio praktično u vlastitom kvartu, desetak kilometara od obiteljske kuće. France Football je kao osnivač nagrade glamurozni događaj preselio u London obilježavajući 70. rođendan ovog nogometnog pandana filmskom Oscaru, sve u slavu prvog osvajača, Engleza Stanleya Matthewsa.
Kaneov film karijere stane u radni naslov ‘ima jedna duga cesta‘. Napadač je bio na repu događaja u londonskom Palladiumu 2017. godine kada je Fifa dodjeljivala nagradu The Best. Završio je kao 24. na popisu od 25 igrača, gledajući iz prikrajka kako Ronaldo, Messi, Neymar, Sergio Ramos i Gigi Buffon zauzimaju pozornicu kao članovi najbolje momčadi za tu godinu. Za razliku od većine njih, koji su već na ulazu u osnovnu školu proglašavani nogometnim ‘wunderkindima‘ i bivali predodređeni za najveće klubove i reprezentacije, Kane je bio samo talentirani mladi centarfor, primoran graditi karijeru na posudbama. Od Leyton Orienta do Millwalla preko Norwich Cityja i Leicestera napokon je stigao do devetke ‘spursa‘ da bi s klubom iz sjevernog Londona dobacio sve do finala Lige prvaka, ali ne i do trofeja. Istovremeno je u dresu nacionalne momčadi Kane postao sinonim za ‘tri lava‘: sa 91 pogotkom odavno je u retrovizoru ostavio Waynea Rooneya (53 gola), a već u studenom bi trebao preuzeti rekord Petera Shiltona kao reprezentativac s najvećim brojem nastupa (trenutačno 125).
U zagrijavanju za vrhunac londonske večeri Kane je odnio nagradu Gerd Müller za najboljeg strijelca godine, što je izazvalo oduševljenje u publici, ali i blagu strepnju da je glavna nagrada ipak rezervirana za Laminea Yamala ili Kyliana Mbappea. Jer, dok o strijelcu godine odlučuje gola statistika – a Kane je od početka sezone 2025/26 pa do kraja Svjetskog prvenstva u Americi postigao 73 gola – dotle o osvajaču Zlatne lopte odlučuje žiri sastavljen od stotinu novinara iz prvih 100 zemalja s Fifine ljestvice plus izbornici i kapetani nacionalnih momčadi. U tako heterogenom žiriju bude prostora da se u krug elitnih desetak kandidata spusti i poneki padobranac, ali ovaj put je natjecanje bilo gusto do kraja.
“Razlika u glasovima između Harryja Kanea i Kyliana Mbappea, kao dvojice najboljih igrača, bila je minimalna. Manja od one između Rodrija i Viniciusa 2024. godine, a tada je razlika iznosila 41 bod”, otkrio je glavni urednik France Footballa. .
“Vau, ostao sam bez riječi. Ove godine je vjerojatno bilo i teže pobijediti nego prije, konkurencija je bila strašna. Primiti ovakvu nagradu u Londonu cijeloj priči daje dodatnu težinu. Zato želim kazati da se ništa od ovog ne bi dogodilo bez Tottenhama”, još jednom je 33-godišnjak demonstrirao klasu džentlmena.
Španjolski izbornik Luis de la Fuente osvojio je Johan Cruyff nagradu za najboljeg trenera godine. Taj se izbor u uvertiri londonske svečansti činio kao zicer na kladionici, ako znate da je 65-godišnjak za kratko vrijeme na klupi Španjolske izgradio dinastiju, osvajajući Euro 2024 i Svjetsko prvenstvo 2026, ali zapravo je i na ovom polju konkurencija bila žestoka. De la Fuenteu je za vrat puhao Luis Enrique, koji je s PSG-om drugu godinu zaredom osvojio Ligu prvaka.
“Ponosan sam što sam se uopće našao u ovakvoj konkurenciji, a naše naslove vidim kao zajednički rezultat predivnih igrača i članova stožera. Uspjeh nije naš konačni cilj, nego motivacija za sljedeće izazove”, zahvalio se De la Fuente.
Zlatnu loptu za najbolju svjetsku nogometašicu u svoje vlasništvo je nakon tri godine čekanja vratila Alexia Putellas, koja je prošle sezone s Barcelnom osvojila sve što se našlo u ponudi, pa u nastavku priče potpisala za London City Lionesses.
