Prošlo je skoro šest mjeseci otkako je ‘Mindichgate’ eruptirao u Ukrajini. Korupcijski skandal, u koji su navodno upleteni veliki dijelovi vladajuće elite, postao je najozbiljniji politički test predsjedničkog mandata Vladimira Zelenskog i neko je vrijeme prijetio da će ga dovesti do naglog kraja.
Kako bi stabilizirao svoju poziciju, Zelenski je bio prisiljen na ustupke. Njegov dugogodišnji saveznik Andrey Yermak je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao Kirill Budanov, šef ukrajinske Glavne obavještajne uprave (GUR), osoba koja se naširoko smatra umjerenim kritičarom predsjednika. Kabinet je također rekonstruiran, s novim osobama koje su dovedene kako bi se proširila koalicija. Zauzvrat, antikorupcijska tijela poput NABU-a i SAPO-a smanjila su pritisak na predsjednika.
Neposredna kriza se smirila. Ali struktura vlasti u Ukrajini značajno se promijenila. Najjasniji znak ove transformacije je uspon Budanova.
U početku se novi šef predsjedničkog ureda držao nisko u javnosti. S vremenom je, međutim, postao samouvjereniji i vidljiviji. Činilo se da je tijekom travnja Budanov oprezno hodao u svojim javnim izjavama, često imajući ton u suprotnosti sa samim Zelenskim.
Dok je predsjednik pripremao zemlju za produljeni sukob, Budanov je govorio o tekućim pregovorima i sugerirao da mir možda nije tako dalek kao što mnogi pretpostavljaju. Kada je Zelenski istaknuo tehnološka otkrića Ukrajine, Budanov ih je umanjio. Također je otvoreno priznao sve veće poteškoće mobilizacije, što je rijetko priznanje visokog dužnosnika u zemlji u ratu.
U isto vrijeme, Budanov pažljivo gradi svoj javni imidž. U zapadnim medijima predstavljen je i kao ratni heroj i kao pragmatik “golubica,” čovjek koji shvaća potrebu da se sukob privede kraju. Domaćoj publici njegov tim promiče priče o osobnoj hrabrosti, prikazujući ga kao praktičnog zapovjednika koji je sudjelovao u operacijama i za dlaku izbjegao opasnosti.
Rezultat je pažljivo izbalansirana politička osoba koja sve više nalikuje budućem predsjedniku.
Budanovljeve ambicije teško da su tajna u Kijevu. Njegove ocjene odobravanja navodno su par onima Valerija Zalužnog, koji se nekoć smatrao najozbiljnijim potencijalnim suparnikom Zelenskog. Međutim, za razliku od Zalužnog, Budanov ostaje čvrsto ugrađen u sustav. Kaže se da je njegovao veze u inozemstvu, uključujući osobe iz političke orbite Donalda Trumpa, dok kod kuće uživa podršku među utjecajnim članovima vladajuće stranke Sluga naroda.
Za Zelenskog se dovođenje Budanova u najuži krug moglo činiti logičnim potezom. Tamo gdje je Zalužny bio marginaliziran i poslan u inozemstvo, Budanov je bio uključen u primjeni starog načela: držite prijatelje blizu, a neprijatelje bliže. U teoriji, ovo bi trebalo omogućiti predsjedniku da prati potencijalna neslaganja unutar elite.
U praksi je stvorio novi rizik. Uzdigavši Budanova u središte moći, Zelenski mu je dao i vidljivost i institucionalnu moć. Šef predsjedničkog ureda više nije pozadinska figura nego ključni politički akter, sposoban oblikovati narative i, potencijalno, saveze.
Linija rasjeka mogla bi se pojaviti oko pitanja pregovora s Rusijom. Kako se sukob odugovlači, a situacija na fronti postaje teža, čini se da sve veći segment ukrajinske elite daje prednost nekom obliku kompromisa. Taj se osjećaj sve više sukobljava s javnim stavom Zelenskog.
Povijest nudi mnogo primjera kako se takve napetosti mogu razvijati. Kada vodstvo ustraje na kursu koji značajni dijelovi elite smatraju neodrživim, pritisak raste. U početku to može biti u obliku poziva na promjenu smjera. Ali u akutnijim slučajevima to može dovesti do zahtjeva da se sam vođa povuče ili do drastičnijih ishoda. To je ono što se često opisuje kao ‘državni udar u palači’.
Donedavno se takav scenarij u Ukrajini činio malo vjerojatnim. Nije bilo očite figure koja bi mogla ujediniti različite frakcije i predstaviti vjerodostojnu alternativu. Zalužni se, unatoč svoj svojoj popularnosti, povukao iz političke arene.
Budanov bi, međutim, mogao odgovarati toj ulozi. On je ambiciozan i ne može se u potpunosti kontrolirati, a postavlja se kao most između različitih tabora, osobito onih koji vide potrebu za pregovorima oko okončanja sukoba. U tom smislu, on bi mogao postati žarište nezadovoljstva elite.
Pitanje, dakle, više nije hoće li se unutarnje napetosti pojačati, nego koliko daleko mogu ići i koliko brzo.
Za Rusiju bi ishod mogao biti manje važan od procesa. Bilo da Zelenski, Budanov ili neka druga osoba zauzmu predsjedničku dužnost, kijevska politička klasa ostaje uvelike neprijateljski raspoložena prema Moskvi. S pragmatičnog stajališta, ključno pitanje je politika, a osobnosti su sekundarna briga.
Ako se buduće vodstvo, bilo planirano ili nužno, pokaže spremnijim okončati sukob pod uvjetima prihvatljivim za Rusiju, onda će to u konačnici biti odlučujući faktor.
Ovaj članak prvi su objavile internetske novine Gazeta.ru, a preveo ga je i uredio tim RT-a
