Deset prema nula rezultat je lokalnih izbora koji su se u susjednoj Srbiji proveli u deset gradova i općina. Iako će kritičari reći da su izbore obilježili incidenti, tučnjave i nepravilnosti, predsjednik Aleksandar Vučić ima razloga za zadovoljstvo jer je iz ove političke utakmice izašao kao apsolutni pobjednik. To da se Srbi tuku i izazivaju incidente ionako nije nikakva novost, nego slika Srbije pod Vučićevim vodstvom. Riječ je o zemlji u kojoj se prizori nasilja uredno prikazuju na malim ekranima i zemlji čije su institucije nagrizle mafija i korupcija, na čijem valu srpski predsjednik gradi poziciju neupitnog lidera.
Rezultati ovih naoko nevažnih izbora potvrda su trenda s prethodnih izbora na kojima su Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) dominirali, posebice u manjim ruralnim sredinama, pa se može zaključiti da srpskog predsjednika nisu poljuljali višemjesečni studentski prosvjedi koji su ostali fokusirani na veće centre, poput Beograda i Novog Sada. U Kladovu, Majdanpeku, Lučanima i ostalim malim sredinama s Vučićem očito nemaju problema niti njegovu vlast smatraju odgovornom za pad nadstrešnice u Novom Sadu, kao što su pokušali prikazati neovisni mediji. Izborni podaci jasan su pokazatelj razlike između prosvjednog potencijala u urbanim centrima i Vučićeve stabilne baze glasova u ostalim dijelovima zemlje, čega je srpski predsjednik itekako svjestan. Poentirajući na ovim izborima, dao je do znanja da su oni bili važan test rejtinga, što oporba dovodi u pitanje osporavajući regularnost izbora. Međutim, Vučiću kritike iz oporbe danas više nisu nikakav problem.
On je rezultatom na ovim izborima potvrdio legitimitet i učvrstio vlast u nezahvalnim okolnostima nakon dugotrajnog razdoblja prosvjeda, koji su, kad su bili na vrhuncu, predstavljani i kao konačni kraj Vučićeve ere. Umjesto da prihvati kraj, Vučić se prgavo borio i u konačnici na lokalnim izborima ostvario niz strateških ciljeva, pokazavši se kao dominantna politička figura koja je uspješno očistila teren za daljnje djelovanje.
Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
Čvrsta podrška
Pobjedom koju je odnio u svih deset gradova i općina pokazao je da u Srbiji nema ravnopravnog konkurenta i marginalizirao oporbu. Rezultat ovih lokalnih izbora poslužit će mu za demonstraciju snage, ali i kao argument da se beogradski prosvjedi ipak nisu prelili u unutrašnjost zemlje, barem ne u toj mjeri da bi ugrozili njegovo vjerno biračko tijelo iz ruralnih sredina. Prosvjednici koji su mjesecima na beogradskim ulicama zahtijevali promjenu režima sada se svode na glasnu manjinu pa će Vučić, dugoročno gledano, potvrditi svoju otprije poznatu tezu da se stvarna volja birača ogleda u izbornim kutijama, a ne na ulici.
Relativizacijom prosvjeda nakon tragedije u Novom Sadu, koju je pratila i snažna inflacija, Vučić sada dobiva novi vjetar u leđa. Srbi su mu poručili da njima nova politika zapravo ne treba, te on može nastaviti tamo gdje je stao, slobodno djelujući na svim razinama, pa i u odnosima s ključnim međunarodnim akterima – Europskom unijom, SAD-om, Rusijom i Kinom, gdje će ponovno nastupati kao vođa s čvrstom podrškom svojeg naroda, bez obzira na to što njegovu pobjedu prate brojne kontroverzije i lavina kritika. Vučić u konačnici i nakon bunta značajnog dijela građanstva dobiva dokaz da sustav koji je gradio i dalje funkcionira besprijekorno u osiguranju izbornih rezultata.
Zato je njegov trijumf ozbiljan psihološki i strateški udarac za prosvjednike, neovisno o tome jesu li birači u ruralnim dijelovima zemlje ostali uz aktualnu vlast iz straha ili iz stvarnog uvjerenja da je dobra. Vidljivo je da višemjesečni prosvjedi nisu postigli željeni cilj: umjesto da motiviraju šire građanstvo, izazvali su suprotan efekt te pokrenuli i osnažili Vučićeve pristaše. Stoga se postavlja pitanje ima li šetnja ulicama ikakva smisla ako se nezadovoljstvo građana Srbije nije pokazalo na rezultatu ovih, simbolički vrlo važnih, izbora.
Međusobne optužbe
Prosvjednike je Vučić lukavo i proračunato sveo na nelegitimnu manjinu, te će svaki idući bunt građana lakše ignorirati, pozivajući se na izbore kao na demokratski alat koji je pokazao tko uistinu ima potporu naroda. Ovaj srpski primjer pokazao je da prosvjedne šetnje, ma koliki interes javnosti izazvale, same po sebi nisu dovoljne. Put od ulice do stvarnog političkog terena prilično je dug i trnovit pa bi srpski buntovnici ipak morali naći način da dopru do glasača u manjim sredinama koji njihove poruke na društvenim mrežama ne vide i ne čuju. A sada ih čekaju teška vremena. Moguće je da njihovi lideri počnu jedni druge optuživati za loš rezultat, što bi oslabilo pokret i dovelo u pitanje njegovo jedinstvo. Moguće je i da će se ljudi, uviđajući da se sustav i dalje drži, jednostavno povuci iz toga, no nije nemoguća ni nova radikalizacija uslijed koje bi dio prosvjednika postao još agresivniji u svojim zahtjevima, shvaćajući da mirne šetnje ne daju nikakav rezultat u misiji rušenja Aleksandra Vučića.
Za Vučićev dugotrajni opstanak na vlasti, pa tako i za uspjeh na ovim izborima, ključno je nekoliko faktora. U manjim su sredinama, naime, glavni, nerijetko i jedini, izvor informacija televizije s nacionalnom frekvencijom poput Pinka te režimski kontrolirani tabloidi koji Vučića veličaju kao graditelja putova, tvornica i škola i kao jamca stabilnosti, dok oporbu omalovažavaju kao nesposobnu, a njezine lidere ocrnjuju kao izdajice i nasilnike. U tim ruralnim sredinama ljudi često nemaju doticaja s opozicijskim programima jer lokalni mediji potpuno ignoriraju oporbu, znajući da im opstanak ovisi o općinskim proračunima koje kontrolira “vječni” izborni pobjednik SNS. Drugo, u malim mjestima država je, slično kao i u Hrvatskoj, jedan od vodećih poslodavaca. Radite li u školi, općini, pošti ili lokalnom komunalnom poduzeću, naći ćete se pod pritiskom da vi i članovi vaše obitelji glasate za vlast kako biste zadržali radno mjesto. Uz to, SNS ima razvijenu i dobro ustrojenu aktivističku mrežu čiji članovi dobro poznaju svako kućanstvo.
Foto: CROPIX
Oporba pak ondje nema ni osnovne odbore, a kamoli ljude koji bi se bavili čuvanjem kutija. Vučiću pomaže i to što se u ruralnim sredinama tradicionalno naginje personalizaciji vlasti pa on ondje uspješno njeguje kult velikog vođe. Ne dolazi to, doduše, ni iz čega i preko noći. Srpski predsjednik neumorno obilazi sela, otvara škole, razgovara s domaćinima te ga stanovništvo, koje je počesto i neobrazovano, doživljava kao narodskog čovjeka. Takvima koji glasaju za Vučića ništa ne znače oporbene priče o vladavini prava, slobodi medija i neovisnosti institucija. Za seljaka kojega muči cijena gnojiva ili otkupna cijena malina te su teme daleke i nerazumljive, a Vučić to vrlo dobro razumije i okreće u svoju korist. Beograđanima možda i jest prioritet boriti se za stvarnu demokraciju, tražiti smjenu elite i govoriti o ekologiji i zelenim politikama, no ljudi na selu traže ono što od Vučića u načelu i dobivaju – asfaltiranje lokalnog puta, dovođenje vode i struje ili sigurnu mirovinu. Vučić im je te osnovne stvari obećavao i davao, posebice uoči izbora. Nije nevažno ni to što je u ruralnim sredinama dominantna starija populacija za koju promjena režima znači svojevrstan rizik i ulazak u nepoznato. Sloganom “Srbija ne sme da stane” Vučić izravno cilja upravo na taj dio stanovništva, koji pamti ratove, sankcije i inflaciju iz devedesetih.
Sve su te činjenice dobro poznate oporbi, no čini se da ih je dosad podcjenjivala ili ignorirala. Nakon ovih lokalnih izbora oporbenjaci su spoznali da žive u beogradskom mjehuru i da prosvjedi u središtu metropole ne znače ništa u ostatku zemlje. Osim toga, godinu i pol dana gotovo neprekidnog prosvjedovanja oporbu je iscrpilo i financijski i organizacijski. Kako ona često nema ni svojih kadrova koji bi u manjim mjestima sjedili u biračkim odborima, i teze o neregularnosti izbora bit će teško dokazive, pa se sada cijela oporbena scena u Srbiji našla u slijepoj ulici. Naime, oporbene stranke svjesne su da su izlaskom na izbore dale legitimitet korumpiranoj vlasti i da sada moraju priznati Vučićevu pobjedu, a bojkotom izbora potpuno bi nestale iz političkog života.
Oporba se, dakle, vraća na početne postavke, a Srbi dobivaju vlast kakvu zaslužuju. Doduše, to pravilo da građani biraju vlast kakvu zaslužuju nije nikakva srpska specifičnost, ono vrijedi i za druge države, pa i za Hrvatsku, bez obzira na to što su u nas demokratski standardi neusporedivo viši nego u Srbiji. Dovoljno je sjetiti se koliko su Zagrepčani kritizirali gradonačelnika Tomislava Tomaševića za njegova prvog mandata, a onda su ga 2025. ponovno izabrali – i nastavili kritizirati. Naravno, između Vučića i Tomaševića nema baš nikakve sličnosti, ali je činjenica da i jedan i drugi uspijevaju zadržati vlast unatoč tomu što izazivaju duboke podjele u javnosti.
Vjerna slika
Činjenica je da Vučić i SNS godinama pobjeđuju na izborima, i to sa značajnom razlikom. Pa ako većina građana svjesno glasa za Vučićevu čvrstu ruku, onda je teško povjerovati da kaotični antivučićevski pokret ima osobite šanse na idućim parlamentarnim izborima. Može se, doduše, reći kako je u sistemski blokiranoj Srbiji borba između vlasti i opozicije neravnopravna jer tamošnja javnost nema pristup objektivnim informacijama. No svaka je vlast, pa i ona u Srbiji, u konačnici vjerna slika društva. Svaka zajednica snosi kolektivnu odgovornost za ljude kojima dopusti da je vode. Dok god oporba u Srbiji ne ponudi bolju alternativu, i dok god je Srbi ne prihvate, imat će Vučićevu autokraciju.
Kad je pak riječ o službenim odnosima između Zagreba i Beograda, ne treba očekivati nikakve promjene. Vučić će do idućih parlamentarnih izbora, sasvim sigurno, nastaviti verbalno napadati Hrvatsku kako bi homogenizirao svoje biračko tijelo i odvratio pozornost srpske javnosti od domaćih problema. Realnost je takva da u hrvatsko-srpskim odnosima našoj političkoj eliti Vučić ostaje glavni i jedini sugovornik za sve važne teme. Budući da kontrolira sve poluge vlasti, on je jedini koji može “otključati” arhive o nestalima iz Domovinskog rata.
Time što je Aleksandar Vučić učvrstio svoju poziciju u Srbiji, hrvatski predsjednik Zoran Milanović dobiva stabilnog neprijatelja s kojim se može nastaviti nadmetati, učvršćujući vlastiti imidž frajera koji se ne klanja ni Bruxellesu ni Beogradu, dok premijer Andrej Plenković kao briselski đak na Vučića gleda ipak nešto drugačije. Premda se nikada nije slagao s njim i njegovom retorikom, za njega je Vučić ipak stabilan partner.
Politika balansa
Plenkoviću kaos u Srbiji ne odgovara jer se on EU-u predstavlja kao jamac stabilnosti u regiji. U odnosu s Vučićem Plenković je prisiljen provoditi svoju čuvenu politiku balansa između pritisaka Bruxellesa, koji želi dijalog s Vučićem, i pritisaka hrvatske javnosti, koja od Plenkovića traži da se čvrsto i državnički postavi prema Srbiji, nerijetko zazivajući i blokadu srpskog ulaska u EU.
Ne treba zaboraviti da je Vučićev SNS pridruženi član Europske pučke stranke (EPP), HDZ-ove europske političke obitelji, što hrvatski premijer koristi za tihu diplomaciju. Plenkoviću je ipak najvažnije da zadrži ulogu regionalnog lidera. Zanimljivo je da Plenkovićevoj poziciji regionalnog lidera koriste i Milanovićevi oštri, često nediplomatski istupi, jer zahvaljujući njima, premijer u očima inozemnih promatrača djeluje još smirenije, ozbiljnije i pouzdanije, što mu učvršćuje poziciju adekvatnog partnera za razgovor o zemljama europskog jugoistoka koje žele postati članice EU-a.
Ako se, dakle, liderstvo mjeri brojem glasova dobivenih na izborima i sposobnošću održavanja apsolutne vlasti, onda Vučić ostaje car, no ako ga mjerite diplomatskim dosegom i institucionalnom moći, onda Plenković u ovom dijelu Europe ostaje vodeća figura. On, naime, ne mora na nelegitimnim izborima pobijediti deset prema nula u svakom selu da bi bio priznat u Berlinu ili Parizu.
