Na kraju svoje posljednje konferencije za tisak u Hrvatskoj – još uz sudjelovanje predsjednika Tuđmana – Madeleine Albright, tadašnja ministrica vanjskih poslova SAD-a, zaledila je krv u žilama svih prisutnih nonšalantnom izjavom da će “Hrvatska ponovo postati multietnička država”. Ignorirajući okamenjena lica i zaprepaštenje svih prisutnih, jednostavno je, zluradog pogleda i uz sarkastičan osmijeh, sišla s podija, potpuno ignorirajući nastalu situaciju. Svi su njezinu izjavu shvatili kao najavu da će SAD od Hrvatske zatražiti da primi natrag 250.000 krajiških Srba izbjeglih za vrijeme i nakon operacije Oluja. No, do tog zahtjeva SAD-a nikada nije došlo. SAD je tu mogućnost očito razmatrao, ali je za pretpostaviti da je prevagnula kalkulacija kako bi povratak izbjeglih Srba u krajinu samo nastavio tradicionalne napetosti i sukobe, što bi zahtijevalo njihov daljnji angažman i arbitriranje, pa se zbog toga od plana odustalo.
Druga mogućnost povratka odbjeglih Srba nastala je s planom Z-4 koji je predvidio status krajine kao države u državi. On se temeljio na načelu koji su u međunarodno pravo uveli Cree Indijanci u zaljevu Svetog Jamesa u Quebecu i uspjeli postići da se razvije u nešto poput međunarodnog običajnog prava: ako je djeljiva velika država (federacija), djeljiv je i njezin bivši dio (republika). No, primjena tog načela došla je u koliziju s postavkom Badinterove komisije da na tlu bivše SFRJ neće biti promjena granica, pripajanja teritorija i novih država. Tako je tu “dilemu” riješio Milan Martić svojim tvrdoglavim odbijanjem da krajina u bilo kojem svojstvu ostane dio Hrvatske.
Sve od tada na krajinu i 250.000 odbjeglih Srba (koji svi imaju pravo na hrvatsko državljanstvo) kao da se spustila tipična hrvatska šutnja. Kao da su sva pitanja riješena pa se tu više nema o čemu raspravljati – Srbi su otišli, iako ih nitko nije tjerao, i to je to. Točno je da ih nitko nije tjerao, no krajiški Srbi otišli su jer nisu htjeli živjeti u nametnutom im statusu manjine u Hrvatskoj, kao ustavno definiranoj hrvatskoj državi.
Radikalni potezi
Brojni promatrači i analitičari smatraju da ni odbjegli krajišnici, a niti država Srbija od krajine nikad neće odustati, odnosno da će Srbija prije ili kasnije uputiti zahtjev Hrvatskoj da joj – radi “mira i stabilnosti u regiji” – “prepusti” krajinu. Kod toga se koristi termin “povrat krajine”, iako ona nikad nije bila dio Hrvatske. To nije postala čak ni dolaskom Srba u današnju krajinu prije više od tri stoljeća u “aranžmanu” carice Marije Terezije sa zadatkom da budu brana prodoru Turaka dalje na zapad. Vjeruje se da postoji plan da se Hrvatsku pusti da se “duboko uljuljka” u iluziju kako je problem krajine riješen da bi zahtjev za njezinim “povratom”, kada se službeno postavi, postigao što veći efekt (logika da je osveta jelo koje najbolje prija kad se potpuno ohladi). Po jednima će taj zahtjev uputiti drugi predsjednik nakon Vučića, po drugima “tek” treći (što je prognoza i ovog autora).
Postoje, naravno, i alternativna rješenja, ali ona su sva tek teoretske naravi. Jedno bi bilo neka vrsta “uskrsnuća” plana Z-4 u, naravno, ponešto razblaženoj verziji. No, Hrvatska nikad ne bi prihvatila krajinu kao de facto državu u državi. Drugi je problem koji bi status imali Srbi povratnici jer oni ne bi htjeli živjeti u statusu manjine u hrvatskoj državi, pa čak niti u krajini sa statusom bilo kakve autonomne pokrajine – oni u Hrvatskoj žele imati status konstitutivnog naroda. Time se dolazi do glavnog problema: “doktrine” da “u hrvatskoj državi nema i ne može biti srpskog naroda” nastaloj još u NDH. No, i bez toga, i danas je teško zamislivo kako bi prijedlog da se Srbima u Hrvatskoj dodijeli status konstitutivnog naroda mogao dobiti saborsku većinu. Najizgledniji su, dakle, radikalni potezi i rješenja.
Osim vremenskog konteksta, postoji i geopolitički koji može bitno utjecati na vremenski. Novi geopolitički kontekst u istočnoj Europi može iznjedriti novu, sasvim drukčiju situaciju koja se može – i vjerojatno hoće – odraziti na planiranje akcija glavnih aktera na Balkanu. Tu je najveća nepoznanica što će za Europu značiti daljnji pad globalnog utjecaja SAD-a, posebno ako raspusti NATO. Mnogi vjeruju da će tada, kada Njemačka više ne bude njegova članica, automatski doći do “raspleta” u Europi. O tome što će taj “rasplet” donijeti Balkanu, već se sada vode intenzivne rasprave.
Duga granica
Novu situaciju već je zamalo donio ‘dar-mar’ izazvan predsjedničkim izborima u Rumunjskoj u svibnju ove godine, koje je tijesno izgubio najizgledniji kandidat George Simion. Zbog njegova prijateljstva s Viktorom Orbanom, protivljenju članstva Rumunjske u NATO-u i otvorenom zagovaranju “teritorijalnog integriteta svih područja na kojima žive Rumunji” (što uključuje ne samo cijelu Moldaviju, nego i dio Ukrajine), smatra ga se jednom od najvećih opasnosti za Europu – ne samo za EU. Rumunjska ima dugu granicu s Ukrajinom i, nakon Njemačke, drugu najveću NATO bazu u Europi, kao i drugi najveći proturaketni obrambeni sistem (opet nakon Njemačke) namijenjen “dočeku” raketa lansiranih iz Rusije. Čak i bez “suradnje” s Viktorom Orbanom, prorusko orijentirani desno-ekstremni predsjednik poput George Simiona Rumunjsku bi lako mogao odvući u kaos koji bi bez po muke opasno ugrozio stabilnost i sigurnost NATO-a, a time i koncept obrane cijele Europe.
No, George Simion izgubio je predsjedničke izbore. Odlučujuću ulogu tu su odigrale mađarska manjina u Rumunjskoj (nešto više od 1,2 milijuna) i Moldavci s dvojnim državljanstvom, koji su svi masovno glasali za Nicusora Dana, kandidata umjerenog centra i gradonačelnika Bukurešta. Promatrači su Danovu pobjedu protumačili ne samo kao spas rumunjske demokracije, nego i kao očuvanje stabilnosti NATO-a i cijele Europe. Ne čudi stoga da mnogi uspoređuju današnju situaciju u Europi s onom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je poljska armija pod vodstvom maršala Josefa Pilsudskog pobijedila Crvenu armiju kod Varšave (“Čudo na Vistuli”). Maršal Josef Pilsudski bio je jedini slavenski general kojem se divio i Adolf Hitler i jedini kojem je on osobno došao na misu zadušnicu. Da su Poljaci izgubili, SSSR bi brzo izbio na granice Njemačke, pa bi povijest cijele Europe – ne samo istočne – krenula drugim smjerom i ona bi danas bitno drukčije izgledala.
No, George Simion je “down but not out”; vrlo lako može se vratiti u politiku i postati predsjednik Rumunjske već na prvim sljedećim izborima. Njegov AUR (Alliance for the Unity of Romanians) i dalje ima više od 40 posto glasova, dok ih svaka od četiriju koalicijskih stranaka koje podržavaju Nicosura Dana ima jedva 20 posto. Dovoljno je da samo jedna od njih napusti koaliciju, i morat će se ići na nove izbore.
Vojna opcija
No, glavni remetilački faktor sigurnosti i stabilnosti Europe danas još uvijek nije George Simion, nego Viktor Orban; Hrvatskoj najviše zanimljiv zbog svoje lamentacije “imali smo more, ali su nam ga uzeli”. Za pretpostaviti je da nije mislio na Crno more ili Baltik i prešutnog toleriranja crtanja “maštovitih” mapa Hrvatske s bitno manjim teritorijem od sadašnjeg. Nijedan narod, nijedna nacija nikad se nisu pomirili s gubitkom dijela teritorija svoje države i nikad i neće. Židovi i danas Zapadnu obalu zovu Judejom i Samarijom, smatrajući je svojom zemljom. Mađarska je nakon Prvog svjetskog rata izgubila 77 posto svog teritorija, što nikad nije preboljela (a i neće), a zajedno s njime i više od polovice stanovništva. Ne čudi stoga da Viktor Orban voli isticati kako su njegova glavna briga 3,3 milijuna Mađara koji žive izvan države kao manjine u Rumunjskoj, Ukrajini i Slovačkoj.
Kao i kod Georgea Simiona, i kod njega je glavna tema “teritorijalno ujedinjenje” s manjinama u drugim državama. Predmet njegova trenutačno najvećeg interesa je Transkarpatija, koja je do kraja Prvog svjetskog rata bila mađarski dio Austro-Ugarske Monarhije. Danas je dio teritorija Ukrajine, a njezino većinsko stanovništvo je i danas mađarska manjina. Ukrajinski povjesničar i politolog Anton Shekhovtsov već dugo upozorava da će Viktor Orban kad-tad Transkarpatiju pokušati “vratiti” Mađarskoj. Po njemu, on je već razmatrao i vojnu opciju, ali je od nje odustao jer pretpostavlja da će se Ukrajina raspasti pa će Transkarpatiju jednostavno pripojiti.
Viktor Orban bi Hrvatskoj trebao biti zanimljiv i zbog čestih kontakata i “maženja” Milorada Dodiga, što čudi neke promatrače koji ne poznaju odnose u istočnoj Europi. No sve nejasnoće nestaju ako se ima u vidu da Milorad Dodig nosi nimalo laskavu titulu “šampiona balkanskih odcjepljenja” (iako zasad samo tek teoretske naravi). No, ako američka podrška Srbiji bitno ojača i dođe li do radikalne promjene stava SAD-a prema Bosni i Hercegovini, on bi – poput Georgea Simiona u Rumunjskoj – lako moglo pokrenuti ‘dar-mar’ na Balkanu, neovisno od onog dalje u istočnoj Europi. Takav razvoj događaja itekako bi išao na ruku Viktoru Orbanu.
Zajednički kontekst
Kakvu vezu imaju položaj mađarske i rumunjske manjine u susjednim državama s Balkanom odnosno Hrvatskom i Srbijom? Ta veza je zajednički kontekst jer on može pitanje “rješavanja” krajine pomaknuti bitno prema naprijed. Točno je da Balkan već poodavno više nitko “ne šljivi niti za suhu šljivu”. No, mogući ‘dar-mar’ s mađarskom ili rumunjskom manjinom u Ukrajini ili s bilo s kojom od njih negdje drugdje mogao bi potpuno odvući pozornost s Balkana u njegovo svjesno ignoriranje, pa bi “jastrebovi” u Srbiji mogli požuriti sa zahtjevom Hrvatskoj za “prepuštanje” krajine.
Nemirenje s izgubljenim teritorijima uvijek će biti neiscrpni trajni potencijal za ideje o “teritorijalnom ujedinjenju” sa sunarodnjacima u drugim državama s druge strane granice – od Južnog Tirola do Transkarpatije. Iako bi prvi veliki ‘dar-mar’ koji bi pokrenuo tektonske geopolitičke promjene u cijeloj Europi mogao izbiti negdje u njezinu istočnom dijelu, nema sumnje da će drugi izbiti na Balkanu. Kako je upozorio još Otto von Bismarck:
“Ako ikada dođe do novog rata u Europi, on će izbiti zbog nekakve proklete smiješne stvari negdje na Balkanu”. Mala i beznačajna Hrvatska nema niti jednog prijatelja ili saveznika. U takvim uvjetima morat će posvetiti maksimalnu moguću pozornost tome da se ne dovede u položaj u kojem bi mogla postati ranjiva – niti u političkom, niti u ekonomskom, a najmanje u vojnom smislu.
