Potekao iz jedne od starih dubrovačkih obitelji, prezimena koje se vuče još od Dubrovačke Republike, rođen je 1951. godine u Haagu, gdje je njegov otac služio kao ambasador Jugoslavije u Nizozemskoj. Jakšići su generacijama bili pomorci, ali Srđ je svoj život posvetio pravu, dok mu je more ostalo vječna ljubav i mjesto slobode. Njegova jedrilica Petka bila mu je oaza i nadahnuće, a jedrio je od svoje sedme godine.
Njegovi korijeni bili su šaroliki i bogati: s majčine strane unuk je poljskog židovskog liječnika, Aškenazija, i bake Sefarditkinje, a od roditelja je naslijedio duboko ukorijenjeno antifašističko i partizansko nasljeđe. Otac Mato, odvjetnik obrazovan na pariškoj Sorboni, branio je komuniste u procesima prije rata, a oba roditelja nosila su Partizansku spomenicu. Dijelovi memoarske knjige Srđeva oca Dubrovnik 1941 poslužili su kao izvor scenariju filma Lordana Zafranovića ‘Okupacija u 26 slika’.
Dubrovčanin iznad nacije i religije
Srđ se, uz antifašističko i ljevičarsko naslijeđe, ponosio i nečim što je iznad svih religija i nacija – svojom pripadnošću Dubrovniku. „Mrzim podjele i isticanje nacije. Ja nemam nacionalni ni vjerski osjećaj, ali imam jaki lokal patriotski osjećaj i smatram se Dubrovčaninom“, govorio je.
Kao odvjetnik, svoj je poziv shvaćao krajnje ozbiljno i odgovorno. „Posao advokata je da brani onoga tko mu se obrati. Ne može čovjek raditi taj posao napola“, znao je reći. Zanimljivo je kako je dobio otkaz u Lučkoj kapetaniji gdje je radio kao pravnik, odmah po završetku studija. Otkaz su mu dali jer nije htio napisati nezakonito rješenje. Kasnije ih je dobio u parnici zbog toga poteza.
Devedesetih godina, u vrijeme kada su mnogi dijelili ljude prema nacionalnosti, Srđ je pristajao braniti one koje nitko drugi nije htio, bez obzira jesu li bili Hrvati, Srbi ili Crnogorci. Nije pitao za vjeru ni podrijetlo nego je gledao samo nečiju potrebu za pravdom i časno je radio svoj posao.
Bio je čovjek dosljednosti i hrabrosti. Devedesetih se prijavio za obranu grada, iako mu je rečeno: „Ne trebaju nam Jugoslavenčine u vojsci“. Nije pristajao na kompromise ni onda kad je trpio prijetnje, probušene gume, pa ni kad je 2000. godine preživio atentat pred vlastitim domom, pogođen sa šest metaka. Popeo se tada, ranjen, trideset skalina do kuće i preživio. Počinitelji nikada nisu otkriveni.
Granatiranje Dubrovnika doživio je kao osobnu tragediju. „Hvala Bogu da mi je otac umro da ovo nije doživio“, pomislio je u tim danima, dok je sedam granata palo na obiteljsku kuću, najstariju u Lapadu. Usprkos svemu, nije odustao ni od svoga posla ni od Dubrovnika kojem je bio odan do kraja.
Bio je i borac za očuvanje kulturne i povijesne baštine, uvijek uz Društvo prijatelja dubrovačkih starina, ali i onaj koji je doprinio da se blago Židovske zajednice, nepravedno otuđeno, vrati u Dubrovnik.
Pravdoljubiv, britak, dosljedan, ali i pun duha u devedesetima na jednoj konferenciji pravnika se našalio i rekao: „Ja sam rođen u Haagu, a svi ćete vi završiti u Haagu.“
Slučaj Dejana Subotića bio je kruna njegove karijere
Bio je čovjek čije su izjave, postupci i život ostavili dubok trag.
„Dubrovnik se izgubio, nema više Dubrovčana“, govorio je s tugom, ali sam je do posljednjeg dana bio oličenje pravog dubrovačkog gospara koji je živio čast, slobodu i nepokolebljiv osjećaj pripadnosti svome gradu.
Odlazak Srđa Jakšića duboko je odjeknuo u Dubrovniku. Mnogi su biranim riječima govorili o njemu, prisjećajući se njegove ljudskosti i profesionalne hrabrosti.
Dubrovački profesor Zdravko Bazdan Jakšića je poznavao 70 godina, išli su u lapadsku osnovnu školu, a kasnije i skupa studirali. Pamti ga kao osebujnog čovjeka koji je u svome poslu bio profesionalac.
“On je bio ‘lafčina’ i hrabar čovjek! Kao mladić je bio jako šarmantan. Kruna njegove karijere je bila kada je Vrhovni sud poništio presudu Županijskog suda prema njegovoj žalbi i argumentima. To je bio slučaj pomorca Dejana Subotića iz Risna u Crnoj Gori koji je 1999. uhićen na dubrovačkom aerodromu i kasnije optužen da je počinio 1991. godine ratni zločin u Orašcu. Subotić je tada dobio deset godina zatvora, ali Srđ ga je maestralno obranio. On nije počinio ratni zločin nego je u Orašcu samo boravio u sklopu rezervnog sastava JNA. Sve to je uvažio sudac Bruno Karninčić koji je oslobodio Subotića”, prisjetio se Bazdan potvrdivši kako je Jakšić branio Srbe, Bošnjake i sve ljude koji su na neki način bili ugroženi pa njihove slučajeve nitko nije uzimao.
Birao je teži put
Gradonačelnik Mato Franković izrazio je sućut obitelji te se dirljivim riječima od njega oprostio.
“Srđ nije bio samo vrhunski odvjetnik, nego i čovjek nevjerojatne hrabrosti, integriteta i dobrote. Bio je glas onih koji ga nisu imali i branitelj onih koje je malo tko bio spreman braniti. Često je birao teži put, ali uvijek onaj za koji je vjerovao da je ispravan. Njegova upornost, profesionalnost i ljubav prema Dubrovniku ostavili su trag koji se ne zaboravlja. Naš grad je izgubio velikog čovjeka, a ja osobno dragog prijatelja i sugrađanina na kojeg smo svi mogli biti ponosni”, poručio je Franković.
Uz riječi gradonačelnika, i mnogi drugi Dubrovčani, prijatelji, kolege i klijenti, sjećali su se Srđa kao čovjeka čvrstih uvjerenja, ali i topline, duha i nesebične podrške.
Iz stranke Srđ je Grad, također su se oprostili od svog sugrađanina i uzora.
“Srđ Jakšić bio je uvjereni antifašist i javni kritičar nacionalističkih zastranjenja. Smatrajući antifašizam etičkom vrijednošću, tijekom devedestih i ranih dvijetisućitih kao odvjetnik je zastupao i branio one ljude koje nitko drugi nije smio ili nije htio zastupati. Mnogi su mu građani, javno ili tajno, davali za to podršku. Ali bilo je i onih koji su mu, manje prikriveno i uglavnom javno, upućivali i otvorene prijetnje. On se na bušenja guma, telefonske prijetnje, vrijeđanja i šikaniranja nije preveć obazirao, spajajući uvijek svoje čovjekoljublje s odvjetničkim zvanjem. Osebujna ličnost, dubinski zaljubljen u Dubrovnik i njegove krajolike i kulturnu baštinu, nije se libio kritizirati i različite urbanističke i krajobrazne nagrde. Želimo mu da nađe mir negdje u zamišljenome nebeskom Lapadu”, poručili su Srđevci.
I dubrovački umjetnik Pero Mrnarević podsjetio je na Jakšićeve obiteljske korijene, ljubav prema gradu i odvjetničkom pozivu.
Srđ je bio zaštitnik
“Mogo je, u konačnici komotno živit tih nesretnih godina u zoni komfora zaštićen pripadnosti dominantnoj većini ko pizduni koji su svoje predrasude i kukavičluk pravdali otplatom kredita, uzdržavanjem žene i djece i zajebanim vremenima u kojima mrak ne guta samo djecu već i odrasle ljude. Mogo je rijet da je samo advokat, i da ribe znaju da advokati nisu tu da plivaju uzvodno. Pa ipak nije.
Sve manjine imale su tih devedesetih svog zaštitnika u Gradu pod Srđem. U Gradu. Pod Srđem. Da je izdo te ljude, izdo bi ne samo svoj ideal humanosti kojeg mu je njegov pokojni ćaća svojedobno namro, već i svoj Grad. Grad jednakih i velikih duša u kojem je ljubav za isti jedini ‘pedigre’ potreban”, zapisao je Mrnarević.
Osvrnuo se i na njegovu bolest koja ga je na kraju i pobijedila.
“Taj borac za ljudska prava borio se i s malicioznom bolešću koja ga je mrcvarila preko dva desetljeća. Otišo bi na tešku operaciju u Zagreb i sam samcat se sutradan odvezo nazad u Lapad odbivši moju ponudu da ne letim nazad, već idem s njim. Mi koji smo znali i voljeli staro, dobro njorgalo britka uma i oštra jezika, zezali smo ga da nam stalno kuka kako neće preživit, ali da to slušamo već dvadeset godina i da više stvarno nije pouzdan izvor. Sve do danas nažalost. Nije pretjerano rijet da je odlaskom Srđa Jakšića, tvrdoglavog humanista i velike duše s njime otišo i onaj Grad đentilece, plemenitosti, velikodušnosti i skromnosti kojeg mi njegovi prijatelji nastavljamo sanjat, zarobljeni svatko u svojoj usamljenosti”, zaključio je Pero Mrnarević.
Srđ Jakšić ostaje zapamćen kao čovjek koji nije priznavao podjele, ni nacionalne, ni vjerske. Bio je dosljedni ljevičar i uvjereni antifašist, javni kritičar nacionalističkih zastranjenja, a svoju je ideologiju uvijek gradio na etici, pravdi i solidarnosti. Kao odvjetnik, branio je one koji su bili najslabiji i najugroženiji, a kao Dubrovčanin bio je nepokolebljivo vezan za svoj grad, njegovu povijest i baštinu. Ljubav prema pravu pratila ga je jednako kao i ljubav prema moru pa je tako jedrio gotovo cijeli život, sve do posljednjih godina. Sada je, tiho i nepovratno, isplovio na svoj posljednji vijađ.
