Pojam Republike Srpske Krajine i danas izaziva snažne emocije i različita tumačenja, ovisno o tome s koje strane se promatra. Za velik dio srpskog stanovništva koje je živjelo na tim područjima početkom 1990-ih, Krajina je predstavljala pokušaj političke i teritorijalne autonomije u vremenu raspada Jugoslavije i rastućih nacionalnih napetosti.
Mnogi su je doživljavali kao nužan odgovor na strah od marginalizacije i gubitka prava unutar nove hrvatske države, dok su politički lideri tog vremena govorili o zaštiti identiteta i sigurnosti srpskog naroda. Istovremeno, način na koji je ta tvorevina nastala i djelovala ostao je predmet brojnih kontroverzi, različitih interpretacija i dubokih podjela koje se osjećaju i danas.
Koliko je to bolna tema, i dalje, često pokazuju i društvene mreže. Tako jedna Srpkinja često objavljuje na TikToku upravo o Srpskoj Krajini, za koju i dalje tvrdi da pripada Srbima, a ne Hrvatskoj.
@samoistina.zauvijek♬ izvorni zvuk – Поносна Буковчанка
‘Bila je i bit će srpska’
Objavila je video kako šeće u blizini Nacionalnog parka Una, te govori: “Bog vam pomogao, braćo i sestre Srbi. Pogotovo braćo i sestre Srbi iz Republike Srpske Krajine. Vi koji komentirate niste čuli za Srpsku Krajinu. Neću vam se obraćati jer vam nemam što reći po tom pitanju, po tom pitanju općenito. Bilo je i bit će. To je sve od mene što se toga tiče. A ovo iza mene je put od Srba i Lapca, put kojim sam ja i svi Krajišnici prošli. Ispred mene je most preko kojeg smo prošli i koji je tada miniran. Sav nejasan srpski narod, starci, sve što je bježalo u koloni prešlo je preko ovog mosta. Sve što je prognano prošlo je preko ovog mosta”, počela je.
Potom nastavlja: “Nalazim se u Nacionalnom parku Unac (Una), u ljepoti ove prirode. Nalazim se na mjestu gdje mi i duša i srce govore da trebamo još više govoriti o nepravdi koja je učinjena narodu Republike Srpske Krajine, srpskom narodu sa stoljetnih srpskih ognjišta, sa stoljetne srpske zemlje. Zašto stoljećima? Krupa 1317., Krka 1345., Dragović 1395. I kažete mi da nikada nije bila srpska zemlja. Bila, jest i bit će. Ovo je most preko kojeg je prešla cijela Krajina. Ovo je most na kojem je dijete u meni zauvijek ostalo da se ovoga sjeća. Ovo je most na kojem prvi put stojim nakon trideset godina. Trideset prve godine. Ovo je rijeka Una, odnosno Unac. Ulijeva se u Unu, oprostite.”
Smatra da su Srbi doživjeli veliku nepravdu: “I ono što vam govorim, ovaj osjećaj koji sada imam je nešto što me drži i daje mi krila, nešto što me hrani i pjeva mi, nešto što govori meni i cijelom srpskom nebu, slavnom srpskom nebu, što mi govori da nikada ne smijem stati i da nikada ne smijem dopustiti nikome da me ušutka da govorim o nepravdi koju je moj narod doživio samo zato što je bio Srbin. Samo zato što je bio Srbin. Ukidanjem ustavnosti, oduzimanjem prava na sve, uključujući pravo na život i pravo na vjekovno ognjište. Svijet može reći što god želi. I bilo koji drugi ljudi mogu reći što god žele. Ali istina je jedna. I svi znaju istinu.”
Zatim je zaključila: “Ne mogu opisati emocije u ovom trenutku. Ali mogu vam reći da ono što osjećam nije mržnja, koju bi gospoda voljela čuti, nije ljutnja, već uzbuđenje, sreća, radost što smo jači, veći i što nas ima mnogo i što ono što je bilo srpsko jest i bit će. I da smo mi taj nepokolebljivi narod. Da smo mi taj dinarski gen koji nitko nikada neće uništiti i koji se širi planetom i živi za ono što je srpsko i živi za našu povijest, za naše pretke, za naše potomke. I nećemo dopustiti nikome da nam oduzme pravo da govorimo o prošlosti, jer ako se ne sjećamo prošlosti, nemamo budućnosti.”

