Neki rastanci posebno su teški, osobito kada se ne opraštamo samo od ljudi nego i od jednog načina života, svakodnevice i uspomena koje su se godinama stvarale na istome mjestu. Upravo takav rastanak ovih se dana dogodio na Palagruži, jednom od najudaljenijih i najposebnijih hrvatskih otoka, gdje je legendarni svjetioničar Vojislav Vojo Šain nakon 27 godina završio svoju posljednju smjenu.
Nakon 27 godina Vojo Šain oprostio se od Palagruže: “Hvala ti što si me čuvala u svom zagrljaju. Ljubav zauvijek ostaje”
Dalmacija Danas u petak je objavila emotivan oproštaj Voje Šaina od Palagruže, otoka kojem je posvetio gotovo tri desetljeća života. No, njegova priča dobila je još jedno, možda i najdirljivije poglavlje. Oglasio se njegov sin Ivo Šain, koji je krenuo očevim stopama i s njim godinama dijelio isti poziv i radno mjesto na Palagruži.
I dok će Vojo posljednje razdoblje svojega radnog vijeka provesti na svjetioniku Sušac, Ivo ostaje na Palagruži. Njegova objava na društvenim mrežama puno je više od oproštaja sina od oca s kojim je radio. To je priča o odrastanju, obitelji, moru i ljubavi prema jednom malenom škoju usred Jadrana.
„Misli san da san doša na kraj svita“
Ivo se na početku svoje objave prisjetio prvih susreta s Palagružom, kada mu je otok izgledao kao kraj poznatog svijeta. Tada još nije mogao ni zamisliti da će jednoga dana upravo ondje pronaći svoj životni poziv.
„Misli san da san doša na kraj svita i čudi se ko može izdržat tako daleko od civilizacije. A onda san naresta i svati da nema te civilizacije koja se može usporedit s tin zvizdanim nebon, tirkiznim morem, mirison pučine i pelina, s tin refulima juga, maestrala i tremuntane.“
S vremenom je dječje čuđenje preraslo u duboku povezanost s otokom. Ivo priznaje da nikada nije očekivao kako će krenuti očevim stopama i toliko zavoljeti Palagružu. Svjetioničarski život, daleko od obitelji i svakodnevnih pogodnosti civilizacije, nije jednostavan, ali pruža nešto što se drugdje teško može pronaći.
„Istina je, nije lako bit tako dugo odvojen od doma i obitelji, ali ako postoji misto na svitu di se čovik osjeća tako sigurno i tako sjedinjen s prirodon, onda je to Palagruža.“
Kliknite za pregled
Od prvih liganja do svjetioničarskog poziva: „Hvala ti za svaku lipu i svaku oštru rič“
Posebno su dirljiva Ivina sjećanja na trenutke koje je provodio s ocem dok ga je upoznavao s otokom i njegovim tajnama. Vojo mu je pokazivao svaki kutak Palagruže, učio ga povijesti svjetionika, pokazivao gdje se na obzoru vide svjetla njihove Korčule, a gdje daleke Italije. Učio ga je i loviti lignje, ali i razumjeti život na mjestu na kojem priroda uvijek ima posljednju riječ.
Ivo se prisjetio i suza koje su ga pratile nakon prve odrađene smjene na Palagruži. No, tada nije mogao zamisliti da će jednoga dana doći trenutak kada on i otac više neće biti svjetioničari na istome otoku.
„Ali nisan moga zamislit trenutak kad više nećemo bit lanternisiti na istom otoku. Hvala ti za svaku lipu rič uz koju san posta iskusniji svjetioničar. Hvala ti i za svaku oštru rič zbog koje san posta još bolji.“
U tih nekoliko rečenica sažeto je mnogo više od odnosa dvojice kolega. Riječ je o ocu koji je sinu prenio svoje znanje i iskustvo, ali i o sinu koji je od oca naslijedio ljubav prema jednom od najizoliranijih mjesta na Jadranu.
„Nema tog refula koji se može usporedit s onin koji mi je lupa u srcu“
Najemotivniji dio objave dolazi kada Ivo opisuje posljednje trenutke očeva odlaska s Palagruže. Nakon gotovo tri desetljeća, Vojo je posljednji put završio smjenu na otoku koji je postao njegov drugi dom.
„Stari moj, nema tog refula koji se može usporedit s onin koji mi je lupa u srcu dok san gleda tvoje zadnje korake na Palagruži. Dok san gleda kako odlaziš nakon toliko godina provedenih na ovom škoju, nakon svoje posljednje palagruške smjene.“
Ivo vjeruje da će Palagruža na neki način zapamtiti sve što joj je njegov otac tijekom godina darovao. Ipak, svjestan je da je otok obitelji Šain pružio nešto što se ne može izmjeriti ni godinama službe ni obavljenim poslom.
„Ovi otok je čudesan i zapamtit će sve šta si mu dariva. Ali znan da je on svima nama dariva puno više nego šta mu čovik ikad može dat.“
„Palagruža bez tebe neće bit ista“
Vojo Šain tijekom gotovo tri desetljeća na Palagruži nije bio samo čovjek koji održava svjetionik. Za brojne ribare, pomorce, istraživače i posjetitelje bio je i domaćin, prijatelj te jedan od najprepoznatljivijih ljudi toga dijela Jadrana.
Upravo to posebno ističe njegov sin. Kaže da svakodnevno sluša ljude koji su poznavali njegova oca i koji mu govore koliko je Vojo značio Palagruži.
„I ne govorin ovo samo zato šta san tvoj sin. Govorin ti ovo zato šta svakoga dana slušam ljude koji su te poznavali i koji te poznaju. Ljude koji mi govore da Palagruža bez tebe neće bit ista. I istina je, stari moj. Neće bit ista.“
Ivo potom izdvaja ono po čemu će se njegova oca mnogi najviše sjećati – toplinu, gostoljubivost i iskrenu želju da svaki čovjek koji dođe na otok s njega ode bogatiji za jedno lijepo iskustvo.
„Jer tvoja rič, tvoje meko srce, tvoja želja da svakoga ugostiš i da svakoga ko dođe na ovaj škoj učiniš bar malo sretnijin nego šta je bija kad je doša, ne mogu se ničin zaminit.“
A onda slijede riječi koje možda najbolje opisuju koliko mu znači činjenica da nastavlja očevim stopama.
„Nadan se samo da ću te dostojno zaminit. Jer si u mene usadi ono najbolje od sebe. I ako jednog dana buden svjetioničar kakav si ti bija, znat ću da san uspi.“
„Nemoj se ti sad previše opuštat na Sušcu!“
Iako je čitava objava prožeta emocijama, Ivo je završava na pravi dalmatinski način – uz malo šale i puno ljubavi. Jer Vojo, ipak, ne odlazi u mirovinu. Njegovo novo radno mjesto bit će svjetionik na Sušcu, a sin mu je već najavio da će ga pomno nadzirati.
„Ali nemoj se ti sad previše opuštat na Sušcu! Iman ja dobar kanoćal i pomno ću pratit radiš li sve kako triba!“
Tako se nakon 27 godina zatvara jedno veliko poglavlje svjetioničarske priče Voje Šaina, ali ne i priča obitelji Šain s Palagružom. Otac će nastaviti čuvati svjetlo na Sušcu, a sin ostaje na otoku na kojem je odrastao uz očevu ljubav prema moru i svjetioničarskom pozivu.
Palagruža možda više neće biti ista bez Voje, kako kaže njegov sin, ali svjetlo koje je ondje čuvao gotovo tri desetljeća nastavlja sjati. A s njim ostaje i dio onoga što je Vojo prenosio svome sinu – znanje, poštovanje prema prirodi i ljubav prema otoku koji za njih nikada nije bio samo radno mjesto.
Moja reakcija na članak je…
