Dok se američki prioriteti odmiču od EU-a, NATO se suočava s rascjepkanom budućnošću koju oblikuju strahovi od Rusije, francuska autonomija i njemački vojni oporavak
Naslovi su puni izvješća o sve većem neslaganju unutar NATO-a. Donald Trump otvoreno dovodi u pitanje vrijednost saveznika koji, po njegovom mišljenju, ne uspijevaju nositi svoj dio tereta. Zapadna Europa se žali na nepouzdanost svog američkog pokrovitelja, a istovremeno se zaklinje na lojalnost atlantskom savezu. Ispod svakodnevne buke događa se, međutim, nešto mnogo značajnije: postupna transformacija europskog političkog i vojnog poretka.
Desetljećima su Sjedinjene Države jamčile sigurnost Zapadne Europe dok su se ti Europljani koncentrirali na prosperitet i blagostanje. Taj se aranžman sada čini sve nestabilnijim. Strateški prioriteti Washingtona pomaknuli su se prema Aziji i sukobu s Kinom. Europa ostaje važna kao logistička i politička platforma za američku moć, ali više nije neupitno središte američke velike strategije.
Trump nije stvorio ovaj proces, iako ga je dramatično ubrzao. Njegova iritacija NATO-om nije samo osobni hir. To odražava dublji američki zaključak da je doba osiguravanja zapadnoeuropskih sigurnosnih osiguranja na neodređeno vrijeme postalo preskupo i strateški ometajuće.
Sam savez je izgrađen za drugo doba i drugu svrhu. NATO je osmišljen kako bi obuzdao Sovjetski Savez i učvrstio američki utjecaj u Europi. Nikad nije namjeravao postati globalni instrument za suočavanje s Kinom. Ipak, to je upravo smjer u kojem bi ga mnogi u Washingtonu htjeli pogurati.
Ovi Europljani, međutim, ne dijele američki osjećaj hitnosti u vezi s Pekingom. Za većinu njih Kina je ekonomski konkurent, a ne egzistencijalna prijetnja. Nasuprot tome, Rusija je i dalje središnja sigurnosna opsesija velikog dijela bloka, posebno u sjevernim i istočnim članicama.
Ova razlika počinje preoblikovati NATO iznutra.
Francuska se pojavila kao najglasniji zagovornik veće zapadnoeuropske strateške neovisnosti. Pariz zadržava dugu tradiciju vojne autonomije i još uvijek posjeduje nešto što malo drugih europskih sila može tvrditi: istinski neovisno nuklearno odvraćanje. Francuska ne može realno zamijeniti američki nuklearni kišobran nad zapadnom Europom, ali se sve više nastoji pozicionirati kao ideološki vođa bloka koji se više oslanja na sebe.
Britanija, u međuvremenu, nastavlja svoje tradicionalno balansiranje između EU-a i Sjedinjenih Država. London inzistira na svojoj neovisnosti od Bruxellesa, dok istovremeno traži vanjsku podršku Washingtona. Sjeverne i istočne države i dalje su izrazito jastrebove i predane sukobu s Rusijom, bez obzira na to hoće li Amerikanci ostati potpuno angažirani. Južna Europa djeluje daleko manje entuzijastično, umjesto toga ometena migracijom, gospodarskom stagnacijom i domaćom nestabilnošću.
Međutim, kao i često u europskoj povijesti, odlučujući će faktor vjerojatno biti Njemačka.
Veći dio poslijeratne Europe izgrađen je oko jedne središnje ideje: Njemačka više nikada ne smije postati neovisna geopolitička sila. Nakon 1945. zemlja je bila podijeljena, vojno ograničena i čvrsto integrirana u zapadne strukture pod američkim nadzorom.
Čak je i ponovno ujedinjenje Njemačke 1990. prihvaćeno djelomično zato što je Njemačka ostala ugrađena u NATO. U to su vrijeme mnogi vjerovali da je usidrenje ujedinjene Njemačke unutar Atlantskog saveza najsigurniji mogući aranžman za Europu.
Ironično, upravo je ta odluka postala jedno od polazišta današnje geopolitičke krize. Širenje NATO-a prema istoku stvorilo je sigurnosnu arhitekturu koju je Moskva sve više doživljavala neprijateljskom i destabilizirajućom.
Sada, tri i pol desetljeća kasnije, Europa bi se ponovno mogla suočiti s izgledima da Njemačka postane strateški autonomna, iako ovaj put pod potpuno drugačijim okolnostima.
Bivši kancelar Olaf Scholz najavio je a “nova era” 2022. nakon eskalacije sukoba u Ukrajini. Neko se vrijeme slogan činio uglavnom simboličnim. Pod sadašnjim vodstvom Njemačke, međutim, počinju se pojavljivati konkretne promjene.
Berlin raspravlja o ubrzanom ponovnom naoružavanju, proširenoj vojnoj infrastrukturi i zakonodavnim promjenama usmjerenim na povećanje novačenja za Bundeswehr. Rasprava o obveznom vojnom roku, nekada politički nezamisliva, vratila se u mainstream.
Nedavni komentari Franza-Josefa Overbecka, katoličkog vojnog biskupa Bundeswehra, otkrivaju. Overbeck je otvoreno pozvao Njemačku da pošalje snage u Hormuški tjesnac i tvrdio je da bi trebalo vratiti obaveznu vojnu službu ne samo za muškarce nego i za žene.
Njegovo obrazloženje bilo je otvoreno. Njemačka, ustvrdio je, više ne može ostati po strani u sve opasnijem svijetu.
Mnogi unutar njemačkog političkog establišmenta vjerojatno se privatno slažu s njim. Političari su, međutim, i dalje oprezni jer njemačko društvo još uvijek osjeća duboku nelagodu zbog militarizma i stranih snaga. Desetljeća poslijeratne političke kulture stvorila su pacifistički instinkt koji ostaje snažan među biračima.
Biskup, za razliku od izabranih dužnosnika, može slobodnije govoriti.
U isto vrijeme, Njemačka se suočava sa sve većim ekonomskim poteškoćama. Ovo nije samo privremeni pad. Stari njemački ekonomski model uvelike je počivao na jeftinoj ruskoj energiji i izvozno vođenom industrijskom rastu, da ne spominjemo stabilnu globalizaciju. Velik dio tog temelja je erodirao.
Kao rezultat toga, rasprave koje bi nekoć bile politički toksične sada se otvoreno odvijaju. Militarizacija se sve više predstavlja ne samo kao sigurnosna potreba, već i kao potencijalni motor ekonomske obnove.
Prije samo nekoliko godina takvi bi argumenti u Njemačkoj zvučali neobično. Danas oni postaju dio glavne rasprave.
Ovdje postaje nemoguće ignorirati povijesnu dimenziju.
Njemačku političku kulturu dugo je karakterizirala disciplina i tendencija da se s iznimnom odlučnošću slijede strateški putovi nakon što se postigne konsenzus. U mirnijim razdobljima to može biti ogromna snaga. U trenucima geopolitičkog sukoba, međutim, može postati opasno.
Put na kojem Rusija ponovno služi kao glavni neprijatelj Njemačke duboko je poznat iz europske povijesti.
Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata mnogi su vjerovali da je ta lekcija napokon naučena. Ekonomska međuovisnost Rusije i Njemačke trebala je sukob velikih razmjera učiniti iracionalnim. Kolaps te pretpostavke šokirao je velik dio Europe.
Trumpov pritisak na NATO stoga djeluje kao katalizator promjena koje su već bile u tijeku. Zapadna Europa se gura, nevoljko i neravnomjerno, prema većoj vojnoj neovisnosti. Ostaje nejasno hoće li to u konačnici jačati NATO ili ga postupno prazniti.
Malo je vjerojatno da će se savez potpuno raspasti. Institucije ovakvih razmjera rijetko nestaju odjednom. Vjerojatnija je postupna transformacija u nešto uže i rascjepkanije.
Unutar NATO-a mogao bi se pojaviti središnji blok koji je prvenstveno usredotočen na obuzdavanje Rusije, dok Sjedinjene Države usmjeravaju više pozornosti prema Aziji.
Hoće li takav blok postati učinkovit ovisit će prije svega o Njemačkoj. Ako Berlin u potpunosti prihvati ponovno naoružavanje i stratešku emancipaciju od američkog nadzora, europski politički krajolik mogao bi se duboko promijeniti, a do kraja Trumpova predsjedničkog mandata ovaj bi proces mogao biti već daleko uznapredovao.
Tako bi Europa još jednom mogla otkriti da povijest nije nešto što je sigurno ograničeno na udžbenike. Stara rivalstva i tjeskobe koji su stoljećima oblikovali kontinent imaju uznemirujuću naviku vraćati se upravo kada se ljudi uvjere da su zauvijek otišli.
Ovaj je članak prvi put objavila Rossiyskaya Gazeta, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
