Iako do sljedećih redovitih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj preostaje još vremena, pitanje mogućeg sastavljanja nove vlade ne svodi se samo na to hoće li HDZ ponovno osvojiti najveći broj mandata. Andrej Plenković već je tri puta zaredom uspio formirati parlamentarnu većinu, ali politički odnosi nakon idućih izbora mogli bi otvoriti znatno više kombinacija od nastavka sadašnje suradnje s Domovinskim pokretom. U računicu ulaze i Most, manje regionalne i centrističke stranke, zastupnici nacionalnih manjina, pa čak i mogućnost velike koalicije sa SDP-om. Pritom se otvara i pitanje koje se u raspravama o budućnosti HDZ-a često zanemaruje: mora li eventualnu novu HDZ-ovu vladu nužno predvoditi Plenković?
Na parlamentarnim izborima 2024. HDZ je sa svojim partnerima osvojio 61 mandat, što nije bilo dovoljno za samostalno formiranje vlasti. Domovinski pokret, koji je na izbore izašao s vlastitim koalicijskim partnerima, osvojio je 14 mandata i postao važan čimbenik u sastavljanju većine. Mostova lista osvojila je 11, a Možemo deset mandata, dok je SDP-ova koalicija dobila 42 zastupnička mjesta. Takav raspored omogućio je HDZ-u nastavak vladavine, ali uz nove političke ustupke i drukčiji odnos prema partnerima nego u prethodnom mandatu.
Politički analitičar Zoran Pucarić za Dnevno.hr upozorava da će mogućnosti nakon sljedećih izbora ponajprije ovisiti o broju osvojenih mandata, ali i o tome koliko će druge stranke biti spremne surađivati s HDZ-om. U njegovoj analizi postoji nekoliko različitih scenarija, od nastavka sadašnje vladajuće većine do potpune promjene vlasti, pri čemu ne isključuje ni političke kombinacije koje se u ovom trenutku čine malo izglednima.
Plenković u Bruxelles, HDZ u oporbu?
“Jedna od mogućnosti je da će svi zajedno otići u oporbu. Tada će Plenković vrlo vjerojatno otići na neku funkciju u Bruxelles, a HDZ će se morati presložiti bez dosadašnjeg predsjednika, budući da u stranci ne postoji tradicija zadržavanja aktivnih bivših predsjednika”, smatra Pucarić.
Takav bi rasplet otvorio pitanje nasljeđivanja vodstva HDZ-a, ali i smjera kojim bi stranka krenula nakon Plenkovićeva odlaska. Od preuzimanja stranke 2016. Plenković je HDZ vodio kroz tri uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima i postupno učvrstio svoj položaj u stranačkoj hijerarhiji. Njegov odlazak s čela Vlade i stranke zato ne bi bio samo promjena predsjednika, nego bi zahtijevao i novu raspodjelu političkog utjecaja unutar HDZ-a. Pucarićeva procjena o mogućem odlasku u Bruxelles pritom ostaje jedan od hipotetskih scenarija, a ne potvrđen Plenkovićev plan.
No gubitak vlasti nije jedina mogućnost. Pucarić smatra da HDZ može pokušati ponoviti sadašnji koalicijski model, uz Domovinski pokret, manjinske zastupnike i eventualno dodatne manje partnere. Takva kombinacija ovisila bi o rezultatima svih sudionika, a posebno o tome bi li stranke koje danas surađuju u vladajućoj većini nakon izbora imale dovoljno zastupnika za njezin nastavak. U fragmentiranom Saboru važnu ulogu mogli bi ponovno dobiti pojedinačni mandati, regionalne stranke i politički akteri čija je podrška potrebna za dosezanje većine od najmanje 76 zastupnika.
Most ponovno s HDZ-om, velika koalicija ili manjinska vlada?
“Moguće je i šire okupljanje stranaka desnice, uključujući Most, koji je već dvaput sudjelovao u vlasti s HDZ-om, iako danas takvu suradnju odbacuje. Tu je i traženje većine među manjim, regionalnim i centrističkim strankama te pojedinačnim zastupnicima”, objašnjava Pucarić.
Odnos Mosta i HDZ-a posebno je zanimljiv zbog iskustava iz 2015. i 2016. godine. Most je u oba navrata sudjelovao u formiranju vlade s HDZ-om, ali obje su suradnje završile političkim sukobima. Prva vlada, predvođena Tihomirom Oreškovićem, nije izdržala ni godinu dana, dok je druga suradnja završila 2017. Plenkovićevim razrješenjem Mostovih ministara. Most se nakon toga profilirao kao jedan od oštrijih kritičara HDZ-a, pa bi eventualni novi dogovor zahtijevao ozbiljan politički zaokret i objašnjenje biračima.
Pucarić pritom ne isključuje ni kombinacije koje nadilaze uobičajenu podjelu na vlast i oporbu. “Ne treba potpuno isključiti ni veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, premda za nju trenutačno nema političkih naznaka. U slučaju vrlo fragmentiranog Sabora moguća je i manjinska vlada koja bi za pojedine odluke tražila podršku izvan formalne koalicije”, navodi analitičar. Velika koalicija dviju tradicionalno suprotstavljenih stranaka bila bi značajan zaokret u hrvatskoj politici, dok bi manjinska vlada morala osiguravati podršku za proračun, zakone i druge ključne odluke bez stabilne koalicijske većine.
Postoji, prema Pucariću, i mogućnost drukčijeg okupljanja stranaka koje se danas nalaze u oporbi. “Teoretski postoji i mogućnost velike ‘antikorupcijske’ koalicije SDP-a i Možemo s Mostom, koja bi imala ograničeno trajanje, taman dok sadašnjem predsjedniku RH ne istekne mandat”, ističe. Takav bi dogovor podrazumijevao suradnju političkih opcija s velikim ideološkim razlikama, osobito između Mosta i Možemo. Ujedno bi zahtijevao zajednički dogovor o ograničenom broju ciljeva, dok bi broj osvojenih mandata morao omogućiti formiranje većine. Pucarićev spomen predsjedničkog mandata dodatno otvara pitanje odnosa moguće nove parlamentarne većine i predsjednika Republike.
HDZ može sastaviti vladu, ali mora li Plenković ostati premijer?
Najvažniju razliku Pucarić ipak povlači između mogućnosti koje nakon izbora stoje na raspolaganju HDZ-u i onih koje se odnose na samog Andreja Plenkovića. Stranka može ostati u položaju da pregovara o formiranju vlasti, a da pojedini potencijalni partneri pritom ne pristanu na nastavak Plenkovićeva premijerskog mandata.
“Pri svemu treba razlikovati postizborne opcije HDZ-a od postizbornih opcija Andreja Plenkovića. Stranke koje bi bile spremne surađivati s HDZ-om ne moraju nužno biti spremne prihvatiti Plenkovića za još jedan mandat predsjednika Vlade. To otvara i pitanje mogućeg drugog mandatara iz HDZ-a”, upozorava Pucarić.
Takva mogućnost nije ustavno sporna. Predsjednik Republike mandat za sastavljanje Vlade povjerava osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika. Mandatar stoga ne mora biti predsjednik stranke koja je osvojila najviše mandata. Za HDZ bi takav rasplet značio pregovore ne samo o raspodjeli ministarskih mjesta i programu buduće vlade nego i o tome tko bi je predvodio.
Na kraju, Pucarić upozorava da predizborna obećanja o odbijanju suradnje s pojedinim strankama ne moraju nužno preživjeti susret s postizbornom matematikom. Hrvatska politička povijest poznaje primjere stranaka koje su nakon izbora mijenjale svoj odnos prema dotadašnjim protivnicima, a raspodjela mandata često je otvarala kombinacije koje su tijekom kampanje bile javno odbacivane. “Ključna će, dakle, biti postizborna aritmetika. No jednako je važno pitanje koliko će stranke koje danas kategorički odbacuju suradnju s HDZ-om ostati pri svojim stavovima kada se suoče s konkretnim brojem mandata i mogućnošću sudjelovanja u vlasti. Srećom, birači imaju pamćenje zlatnih ribica”, zaključuje Pucarić za Dnevno.hr.
