SVETI PETAR NA MORU godinama nema uređenu obalnu šetnicu koja bi povezala novo naselje s ostatkom mjesta. Dok stanovnici upozoravaju na uzurpirani obalni pojas i izostanak ulaganja, novi pravilnik o mobilnim kućicama mogao bi pozitivno promijeniti izgled dijela obale.
Sveti Petar na Moru dugi niz godina razvija se kao zona kuća za odmor, osobito u tzv. novom naselju na sjevernom dijelu mjesta. Riječ je o području koje za općinu generira značajne prihode kroz više izvora – od poreza na kuće za odmor, koji je lokalno određen na maksimalnih pet eura po četvornom metru, preko komunalne naknade do prihoda povezanih s turističkom djelatnošću.
Budući da je Sveti Petar na Moru administrativno dio Općine Sveti Filip i Jakov, svi se ti prihodi slijevaju u zajednički općinski proračun.
Istodobno, u novijem dijelu Svetog Petra godinama nema značajnijih ulaganja u infrastrukturu, ponajprije u uređenje obalnog pojasa, plaža i izgradnju šetnice. To otvara pitanje raspodjele sredstava i ulaganja u prostor koji ostvaruje znatan dio općinskih prihoda.
Posebno se ističe jedna od najuređenijih i najposjećenijih plaža u mjestu koju godinama uređuju i održavaju sami stanovnici vlastitim sredstvima i radom. Većina aktivnosti, uključujući sadnju biljaka, ozelenjavanje i redovito održavanje, provodi se volonterskim radom mještana, dok je sudjelovanje Općine u uređenju i održavanju svedeno na minimum.
Istodobno se izostanak ulaganja obrazlaže neriješenim statusom tog dijela obale. Upravo različita tumačenja njegova pravnog statusa već godinama onemogućuju sustavnije uređenje i ulaganja.
Šetnica koja nikada nije izgrađena
Među najvećim infrastrukturnim nedostacima ističe se činjenica da novo naselje ni danas nema uređenu obalnu šetnicu koja bi ga povezala s ostatkom mjesta.
Kontinuirana šetnica uz more uobičajen je sadržaj gotovo svih turističkih mjesta na hrvatskoj obali, no u Svetom Petru taj projekt nikada nije realiziran. Razlog tome mnogi vide u postojećem načinu korištenja prostora neposredno uz more.
Obala između zakona i stvarnosti
Dok javna obalna infrastruktura izostaje, pojedini dijelovi obalnog pojasa zauzeti su mobilnim kućicama i kamp-strukturama smještenima neposredno uz more, često iza zidova i ograda udaljenih tek jedan do dva metra od obalne crte.
Zakonom propisani pojas od najmanje šest metara, koji bi trebao ostati slobodan i dostupan svima kao pomorsko dobro se ne poštuje. Prolaz uz more formalno postoji, ali je mjestimice znatno sužen, bez sadržaja i bez funkcije javnog prostora, odnosno koristi se kao produžetak privatnih parcela.
Takvo stanje otvara pitanje uzurpacije pomorskog dobra i narušavanja temeljnog načela prema kojem obala mora biti jednako dostupna svim građanima. Istodobno se godinama ne uočava učinkovitiji nadzor nadležnih inspekcija niti dosljedna provedba propisa na terenu.
Novi pravilnik i kraj pravne sive zone
Današnji izgled dijela obale velikim je dijelom posljedica dugogodišnje pravne nedorečenosti oko statusa mobilnih kućica. Iako su mnoge trajno postavljene i spojene na infrastrukturu, često su se tretirale kao pokretni objekti.
Zbog takve prakse Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine najavilo je donošenje novog pravilnika o jednostavnim građevinama, kojim bi se jasnije uredio njihov status. Prema najavama, mobilne kućice trajno postavljene za boravak ubuduće bi se trebale smatrati građevinama.
Predviđeno je i prijelazno razdoblje koje može trajati nekoliko godina, pa se trenutačno stanje na terenu neće promijeniti preko noći.
Hoće li se obala konačno urediti?
Ostaje otvoreno pitanje hoće li se stanje početi mijenjati tek nakon stupanja na snagu novih pravila ili već dosljednijom primjenom postojećih zakona. To se prije svega odnosi na osiguravanje slobodnog obalnog pojasa od najmanje šest metara, ali i na ulaganje dijela proračunskih prihoda u prostor iz kojeg se oni u velikoj mjeri ostvaruju.
Ako novi pravilnik doista dovede do jasnijeg definiranja statusa mobilnih kućica, lokalne i državne institucije više neće imati prostora za različita tumačenja koja su godinama pratila ovo područje. Time bi se otvorila mogućnost sustavnijeg rješavanja pitanja korištenja pomorskog dobra, uklanjanja prepreka uz obalu te planiranja sadržaja koji bi bili dostupni svim građanima i posjetiteljima.
Stanovnici pritom ne traže velike projekte, već ono što već postoji u većini obalnih mjesta – uređenu šetnicu uz more, neometan prolaz duž obale, pristupačne plaže i osnovnu komunalnu infrastrukturu. Takvi zahvati ne bi predstavljali samo turističko ulaganje, već i podizanje kvalitete života mještana koji tijekom cijele godine koriste taj prostor.
Dodatno pitanje odnosi se na odnos između prihoda koje područje generira i ulaganja koja u njega dolaze. Brojne kuće za odmor, turistički smještaj i prateće djelatnosti značajno pune općinski proračun, pa dio stanovnika smatra kako bi se barem dio tih sredstava trebao vidljivije vraćati upravo u uređenje obale i javne infrastrukture novog naselja.
Hoće li Sveti Petar na Moru napokon dobiti obalu kakvu očekuju njegovi stanovnici i gosti, pokazat će sljedećih nekoliko godina. No jedno je sigurno – pitanje više nije samo status mobilnih kućica, nego i način na koji će se u budućnosti upravljati jednim od najvrjednijih javnih prostora na hrvatskoj obali. Upravo na primjeru Svetog Petra vidjet će se mogu li javni interes, razvoj turizma i zaštita pomorskog dobra napokon pronaći zajednički prostor.
Krešo Šime
