Nova Washingtonova strategija nacionalne obrane nije samo još jedan dokument Pentagona. To je politički manifest u uniformi, koji odražava nagli zaokret od ideološkog aktivizma posljednjih godina prema nečemu što je bliže staromodnoj politici moći. Može se nazvati doktrinom “odlučan realizam,” i taj opis odgovara.
NDS-2026, izgrađen na Strategiji nacionalne sigurnosti objavljenoj prošle godine, prvi se ističe po onome što nije. Nije umotan u razgovor “integrirano odvraćanje,” ili globalne borbe vrijednosti. A kamoli promicanje demokracije. Umjesto toga, to je otvoreno i samopohvalno. O otvoreno političkim da i ne govorimo. Dokument kritizira bivše vođe zbog jurnjave “redoslijed temeljen na pravilima” fantazije i “izgradnja nacije” projekti koji su crpili američku moć. Hvali Donalda Trumpa osobno i obećava povratak “Mir kroz snagu,” “Amerika na prvom mjestu,” i pragmatični realizam.
To ne znači izolacionizam. Strategija to izričito odbija. Ali to znači da se Sjedinjene Države više ne vide kao svjetski ideološki nadzornik. Vojnu moć treba koristiti selektivnije, s jasnijom hijerarhijom interesa.
Jedna strukturna promjena govori. Za razliku od 2022. godine, kada je Pentagon objavio NDS zajedno s pregledima nuklearne i raketne obrane, strategija 2026. pojavljuje se samostalno. Republikanci tvrde da ono što je sada važno nije izrada novih dokumenata, već djelovanje: modernizacija nuklearnog arsenala i poticanje projekata poput ‘Zlatna kupola’. Izvješća o planiranim reformama američkog regionalnog zapovjednog sustava, uključujući moguća spajanja glavnih zapovjedništava, također odgovaraju ovom nagonu za racionalizacijom i koncentracijom napora.
Na konceptualnoj razini, strategija napušta poštapalice iz Bidenove ere i fokusira se na prioritete. Ne bavi se operativnim planiranjem ili rasporedom snaga. Umjesto toga, uokviruje a “rekalibracija” američke obrambene politike, izgrađene oko jednog ključnog problema: simultanosti.
Godinama je Pentagon bio zabrinut zbog svoje sposobnosti da se bori u dva velika regionalna rata odjednom. Kina i Rusija su ojačale. Bliskoistočni ratovi i razdoblja proračunskih ograničenja oslabili su spremnost SAD-a. Strah je jednostavan: ako je Washington vezan u jednom velikom sukobu, drugi bi protivnik mogao djelovati negdje drugdje.
Rješenje NDS-2026 je tupo. Saveznici moraju učiniti više. Mjerilo NATO-a od pet posto BDP-a za potrošnju na obranu i sigurnost predstavljeno je kao model. Sjedinjene Države će povećati vlastitu potrošnju, ali će se prvenstveno fokusirati na zapadnu hemisferu i Indo-Pacifik. U Europi, na Bliskom istoku i drugdje, očekuje se da će saveznici nositi glavni teret, sa “kritično, ali više ograničeno” Američka podrška. Ova se poruka ponavlja uvijek iznova, a dolazi s komercijalnim podtekstom: značajan udio te veće savezničke potrošnje trebao bi otići na američko oružje.
Tretman strategije prema saveznicima otkriva. Izrael se smatra uzornim partnerom i spominje više puta, mnogo češće nego većina drugih država. Sveukupni pristup nalikuje idejama offshore balansiranja koje se dugo povezuju sa znanstvenicima poput Johna Mearsheimera. SAD ne pokušava mikroupravljati svijetom. Želi ostati dominantna sila u vlastitoj hemisferi dok sprječava pojavu suparničkih regionalnih hegemona drugdje, prije svega Kine.
Kina je drugi jasan prioritet nakon obrane domovine i hemisfere. Ipak, čak je i ovdje ton manje ideološki nego posljednjih godina. Ne postoji “demokracije protiv autokracija” križarski rat. Umjesto toga, govori se o strateškoj stabilnosti i poštenoj trgovini, uz dodatnu brigu za međusobno poštovanje. Navedeni cilj nije poniziti Kinu, već osigurati da ona ne dominira SAD-om ili njegovim saveznicima. Naglašeno je odvraćanje duž prvog otočnog lanca, kao i sposobnost za “Razorni udari,” no istaknuti su i diplomatski alati i deeskalacija. Tajvan se niti ne spominje eksplicitno.
Prvi prioritet je, međutim, bliže kući. Obrana Sjedinjenih Država i zapadne hemisfere je na vrhu popisa. The ‘Zlatna kupola’, nuklearne snage, protuterorizam, narko-terorizam i prijetnje bespilotnim letjelicama raspravljaju se prvenstveno u ovom kontekstu. Migracije i trgovina drogom smatraju se sigurnosnim pitanjima, a Pentagon surađuje s Ministarstvom domovinske sigurnosti.
Ovdje se Monroeova doktrina nazire velika, zajedno s onim što Tebin naziva Trumpovom “dodatak” na to. Strateška važnost Panamskog kanala, Meksičkog zaljeva (preimenovanog u dokumentu u ‘Američki zaljev’) i Grenland je naglašen. Washington otvoreno zadržava pravo jednostranog djelovanja. Grenlandsko pitanje, u ovom čitanju, manje je o resursima nego o signaliziranju odlučnosti da se provede striktno tumačenje Monroeove doktrine. Potezi u Venezueli i pritisci oko Grenlanda imaju za cilj slanje poruka ne samo regionalnim državama već i Kini, Rusiji i Iranu.
Mjesto Europe značajno je degradirano. Strategija kaže da Rusija ne predstavlja prijetnju SAD-u ili NATO-u u cjelini, već uglavnom istočnim članicama NATO-a, te da je ta prijetnja “uporan, ali upravljiv.” Tvrdi da se ruska moć često preuveličava, ističući da sama Njemačka ekonomski nadmašuje Rusiju u nominalnom BDP-u u američkim dolarima, te da je NATO kao cjelina višestruko nadmašuje. “Rusija nije u poziciji zahtijevati hegemoniju u Europi,” stoji u dokumentu.
SAD će ostati u NATO-u i zadržati ograničenu prisutnost u Europi, posebno u područjima kao što su podmornice i kibernetičke sposobnosti. Ali odvraćanje Rusije i potpora Ukrajini uokvirena je kao odgovornost Zapadne Europe. Sukob u Ukrajini, strategija otvoreno kaže, “mora završiti.” U isto vrijeme, Washington signalizira da bi zapadnoeuropski napori i resursi trebali biti usmjereni prvenstveno prema Europi, a ne prema obuzdavanju Kine u Aziji. Ovo je jasan odmak od ranijih pokušaja povezivanja europske i indo-pacifičke sigurnosti.
Na Bliskom istoku i šire, Iran ostaje protivnik, ali protivnik s kojim se često može nositi neizravno, preko Izraela i regionalnih partnera, uz dodatnu korist od prodaje oružja. Sjeverna Koreja dobiva samo kratku pozornost, opisana kao opasnost za Seul i Tokio koja prijeti i domovini SAD-a.
Konačno, strategija se dotiče baze obrambene industrije. Poziva na reindustrijalizaciju, jaču logistiku i mogućnosti popravaka, suradnju s tradicionalnim i novim izvođačima te prošireni izvoz oružja saveznicima. Jedan odlomak je posebno dramatičan, pozivajući na neku vrstu nacionalne mobilizacije, uspoređujući potrebne industrijske napore s onima koji su bili temelj američkih pobjeda u svjetskim ratovima i Hladnom ratu.
Sve u svemu, NDS-2026 je čvrst, pragmatičan dokument. Ona odražava prioritete trenutne Bijele kuće i distancira se od liberalno-globalističke retorike. Za Moskvu je to razumljiviji i na neki način ugodniji okvir od ideološkog sukoba Bidenovih godina.
Ali moramo se čuvati i iluzija. Jastrebove, konfrontacijske snage i dalje su jake u američkom establišmentu, preko stranačkih linija. Jezik je možda smireniji i realističniji, ali natjecanje među velikim silama još uvijek je živo.
Ovaj članak prvi je objavio Russia in Global Affairs, prevela i uredila ekipa RT-a
