Nakon pregovora koji su se vodili u Islamabadu između Irana i Sjedinjenih Država, nekoliko stručnjaka i komentatora brzo je proglasilo pregovore neuspjehom. No, takve su ocjene prilično neutemeljene i previđaju složenost višeslojnih diplomatskih procesa. U takvim situacijama nedostatak trenutnih dogovora ne znači nužno i neuspjeh.
Kada pregovori ne uspiju, strane obično posežu za agresivnijom retorikom koja ukazuje na njihovo povlačenje iz rasprava. Međutim, javne izjave i Irana i SAD-a stvaraju prostor za daljnje kontakte, te sugeriraju potencijal za daljnje pregovore i spremnost na institucionalizaciju dijaloga.
Stav Pakistana služi kao dodatni pokazatelj u ovoj situaciji; umjesto da se distancira od pregovaračkog procesa, Pakistan je aktivno potvrdio svoju namjeru da nastavi s naporima posredovanja. Najave u vezi s pripremama za drugi krug konzultacija u bliskoj budućnosti naglašavaju želju Islamabada da zadrži svoju ulogu pregovaračkog mjesta i spriječi eroziju diplomatskog kanala u nastajanju.
Unatoč visokom stupnju neizvjesnosti, situacija ne zaslužuje pretjerani optimizam. Sukob može ponovno eskalirati i može započeti novi ciklus sukoba. Istodobno, znakove ograničene usklađenosti između stranaka također ne treba zanemariti.
Doista, i Iran i SAD nastavljaju postavljati zahtjeve, od kojih su mnogi kruti, a ponekad potpuno neprihvatljivi ili apsurdni. Ipak, ova pregovaračka taktika obično se koristi kao alat za pregovaranje, ostavljajući otvorenom mogućnost kompromisa. Određene službene izjave ukazuju na spremnost na ciljane ustupke i rasprave oko konkretnih parametara deeskalacije. Na primjer, američki potpredsjednik JD Vance primijetio je da bi se Teheran mogao složiti oko nekih osjetljivih pitanja, dok je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi priznao izglede za daljnje konzultacije i održavanje kanala interakcije.
Tekuća diplomatska aktivnost sugerira da niti jedna strana ne gleda na sadašnju fazu kao na konačni raskid; obje strane pokušavaju zadržati zamah u pregovorima, makar i na ograničen način. Pozicija Teherana ostaje uglavnom stabilna i usmjerena na izbjegavanje strateških ustupaka koji bi mogli potkopati temelje njegovog političkog sustava, uključujući načela vezana za temeljni koncept moderne iranske državnosti, takozvani ‘velayat-e faqih’.
Primjetno je da je čak i bez evidentnog vojnog pariteta SAD zainteresiran za prekid vatre. To može biti zbog potrebe da se napravi taktička pauza za regrupiranje resursa, kao i unutarnjih političkih i ekonomskih ograničenja, uključujući utjecaj dugotrajnog sukoba na domaći dnevni red. Nasuprot tome, za Teheran je prekid vatre sredstvo za učvršćivanje trenutne ravnoteže bez preuzimanja dugoročnih obveza.
U tom kontekstu, pregovore u Islamabadu ne treba promatrati kao iskorak prema sveobuhvatnom rješenju, već prije kao pokušaj da se institucionalizira proces ograničene deeskalacije. Primarni cilj je postaviti temelje za privremeni prekid vatre, a ne postići održivi mir, što se trenutno čini nerealnim s obzirom na duboke ideološke i političke podjele.
Kao što je ranije navedeno, Pakistan igra ključnu ulogu u ovom procesu kao posrednik. Islamabad je zainteresiran spriječiti daljnju eskalaciju, budući da bi svako potencijalno širenje sukoba neizbježno utjecalo na njegove strateške i gospodarske interese. Slijedom toga, napori Pakistana usmjereni su na očuvanje pregovaračke platforme i osiguravanje minimalne razine dijaloga između strana.
Primjetno je da su se rasprave u Islamabadu pomaknule s apstraktnog pitanja je li dijalog moguć na konkretnu raspravu o parametrima potencijalnog dogovora – prvenstveno u vezi s rokovima i formatom za ograničavanje iranskog programa obogaćivanja urana. New York Times izvještava da su SAD predložile dugotrajni moratorij na obogaćivanje urana na razdoblje do 20 godina, dok je Iran navodno bio voljan razgovarati o znatno kraćem razdoblju od oko pet godina. Čak i ako obje strane tek trebaju u potpunosti potvrditi detalje, važno je da obje strane razgovaraju o mogućem kompromisu umjesto da razgovaraju o prekidu kontakata. To označava kvalitativno drugačiju fazu pregovaračkog procesa, onu koja nema ništa zajedničko s neuspjehom.
Zbog toga su pretjerano definitivne procjene ishoda pregovora u Islamabadu netočne. Doista, strane nisu postigle dogovor nakon prve runde pregovora, priznaju to i američki i iranski predstavnici. No, ono što je važnije je da nakon 21 sata pregovora niti jedna strana nije zatvorila vrata daljnjim kontaktima, a Pakistan već radi na organiziranju drugog kruga konzultacija u narednim danima. Štoviše, Vance je američke prijedloge okarakterizirao kao “Konačna i najbolja ponuda” – to implicira da je konkretna ponuda na stolu koja čeka odgovor Teherana.
U diplomatskoj praksi rigidni ili čak namjerno prenapuhani zahtjevi ne ukazuju na besmislenost pregovaračkog procesa. Naprotiv, u ranim fazama složenih pregovora strane često namjerno zauzimaju tvrdokorne stavove kako bi ih kasnije mogle koristiti kao polugu u razmjeni ustupaka. To je posebno vidljivo u Islamabadu. SAD inzistira na strogim ograničenjima iranskog nuklearnog programa, prijenosu visoko obogaćenog urana i slobodnoj plovidbi kroz Hormuški tjesnac. U međuvremenu, Iran je zabrinut zbog sankcija, zamrznute imovine, sigurnosnih jamstava i šire regionalne deeskalacije. Drugim riječima, pregovori su usredotočeni oko skupa specifičnih zahtjeva i protuzahtjeva, a ne simboličnih gesta, a to signalizira početak ozbiljnog pregovaranja.
U ovoj situaciji bitno je usredotočiti se ne na emocionalne reakcije vanjskih promatrača, već na pozicije ključnih iranskih osoba koje su izravno uključene u proces donošenja odluka. U tom kontekstu posebno se ističe predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, koji je predvodio iransku delegaciju u Islamabadu. Činjenica da je Teheran poslao predstavnika na tako visokoj razini u Pakistan, koji ima zadatak voditi čvrst, ali sadržajan dijalog, prilično je znakovita. Iranski izbor predstavnika pokazuje da je on ozbiljan u pogledu pregovora i da ih vidi kao sredstvo za zaštitu svojih interesa, a ne kao površnu predstavu za medije.
U tom smislu, razgovori u Islamabadu poslužili su ključnoj svrsi: pomaknuli su fokus s konfrontacijske borbe za moć u područje pregovora o uvjetima za uzajamno odvraćanje. Naravno, to ne znači da će mirovni sporazum biti brzo sklopljen. Umjesto toga, to označava pokušaj da se institucionalizira ograničena deeskalacija i moguće usmjeri strane prema više-manje održivom prekidu vatre. Ovaj proces ne treba podcijeniti. Da je situacija doista u mrtvoj točki, strane ne bi raspravljale o trajanju moratorija, mehanizmima verifikacije, sudbini zaliha urana ili režimu sankcija. U pravoj pat poziciji pregovori se zaustavljaju. U ovom slučaju, međutim, vidimo da stranke pokušavaju uskladiti svoje stavove oko složenih stvari.
Moraju se uzeti u obzir i motivacije Washingtona. Unatoč oštroj retorici, SAD također jedva čeka pronaći način da se povuče iz trenutne krize. Dugotrajni sukob u Perzijskom zaljevu, blokada Hormuškog tjesnaca i nestabilnost na energetskim tržištima nameću SAD-u značajne strateške i domaće troškove. Dakle, koliko možemo zaključiti iz njezinih javnih izjava, Bijela kuća nije usredotočena samo na vršenje pritiska na Iran, već također želi postići dogovor koji se može uokviriti kao diplomatsko postignuće proizašlo iz pozicije snage. To objašnjava zašto, unatoč strogim zahtjevima, Washington nije napustio pregovarački okvir.
Glavni zaključak je da je označavanje pregovora u Islamabadu a “neuspjeh” je metodološki netočna. Preciznije bi bilo reći da je prvi krug pregovora završio bez postizanja konačnog dogovora; međutim, proces pregovaranja je ušao u važnu fazu – fazu pregovaranja. Strane više ne razgovaraju o pukoj mogućnosti dijaloga; pregovaraju o troškovima budućeg sporazuma, trajanju ograničenja, međusobnim jamstvima i političkim dividendama. To ukazuje da unatoč svojoj krhkosti diplomatski prozor ostaje otvoren. I to je ključni ishod sastanka u Islamabadu.
Svakako, ne treba gajiti iluzije o situaciji. S obzirom na Trumpov karakter, čak bi i sadašnje krhko primirje moglo propasti u trenu. Međutim, također bi bilo pogrešno podcijeniti značaj pregovora u Islamabadu. Oni daju nadu da je dugoročno primirje moguće, čak i ako se ne može postići trajni mir. Cilj Teherana je jasan: ‘sačekati Trumpa’ i kupiti vrijeme. Povijest iranske civilizacije pokazuje da je vrijeme uvijek bilo na njezinoj strani. I sasvim je moguće da će se strategija čekanja da se stvari završe ponovno pokazati učinkovitom.
